Netom su završene utrke naših juniorki i juniora na Svjetskom prvenstvu u Amsterdamu. Pišemo poneseni i oduševljeni grandioznim uspjesima dvojca i četverca na pariće i jako zadovoljni prvim mjestom osmerca u «malom» finalu. Danas je još jedan veliki dan za hrvatsko veslanje, dan u kojem je naš sport opet potvrdio svoju visoku – svjetsku vrijednost u hrvatskoj obitelji olimpijskih sportova. Podsjetimo, veslanje je sport gotovo svih kontinenata, to je sport naročito jak u SAD, Kanadi, Australiji, Novom Zelandu i (naravno) čitavoj Europi. Nakon Pekinga očekujemo da će i kineske veslačice i veslači imati iznimno značajnu ulogu. Čast npr. rukometu i vaterpolu u kojima je Hrvatska jaka, ali to su neporecivo sportovi od (samo) 5-6 zemalja čije medalje treba onda sagledati i iz tog kuta. Košarka nam je već godinama nigdje, odnosno postoji samo u novinskim tekstovima, a nogomet postoji samo kroz reprezentaciju sastavljenu od momaka koji igraju za strane klubove. Ovo sve pišemo kako bi smo svi bili još svjesniji sportskih vrijednosti u našem «dvorištu», vrijednosti koje su nam, tako reći, «pred nosom», a često ih ni mi sami ne vidimo, ili ne cijenimo. Očekivati od polupismenih i korumpiranih «novinara» (čast iznimkama) da se sjete pravih vrijednosti i da o njima pišu uzaludan je posao. Zato je potrebno da mi sami uporno širimo istinu i osvjetljavamo tunel medijskog mraka (žutila). Nego, da se vratimo današnjim povodima. Srebro Valenta i Damira, te srebro četvorke Holi-Mladinić-Šain-Bohnec, odličja su zbog kojih želimo čestitati najprije navedenim veslačima, a onda i Kempesu i Njonji, te (naravno) i klubovima iz kojih su svi oni potekli, te klupskim trenerima. Ove medalje dokaz su činjenice da nam trebaju kombinirani sastavi, tj. da jedan klub više teško može dati neku svjetsku posadu sam za sebe. Oni, a kojih u hrvatskom veslanju moguće još ima, koji misle drugačije nepotrebno će iscrpiti vlastite snage u dokazivanju neke svoje klupske istine, a neće postići rezultat. Da i još će im za to uvijek biti netko drugi kriv. U ovom trenutku zadovoljstva zbog uspjeha kojeg osjećamo kao članovi hrvatske veslačke obitelji ne bi smo se osvrtali unatrag. Ipak dopustite nam samo jedan detalj iz perspektive našeg Kluba. Dakle, nakon prvog dana Jumbove regate prva nam je misao bila stvaranje i jakog i perspektivnog ženskog četverca u kojem bi se našle dvije JŽB i dvije starije, dokazano dobre veslačice. Taj prijedlog odbijen je «na volej». Kad vidimo koliko je malo trebalo slovenkama da u 4X uđu u veliko finale u Amsterdamu, a taj naš četverac je u sebi sasvim sigurno imao puno veći potencijal od susjednog «sa sunčane strane Alpa», dođe nam da se upitamo: tko je tu lud? Prihvaćanjem našeg prijedloga, mislili smo, dvije dobre mlade veslačice dobile bi priliku za stjecanje iskustva kroz, moguće realno, ostvarenje visokog plasmana na SP, a dvije starije bi na dobar način okončale juniorski staž. Međutim, prevladala su druga mišljenja, a za prolivenim mlijekom ne vrijedi plakati. Vratimo se budućnosti, o tome želimo sada nešto reći, a to je naše uporno zalaganje za stvaranje hrvatskog osmerca za Peking i London i to od veslača koji su danas 18, 19 i 20-godišnjaci. Taj bi sastav, za Peking pojačan s Nikšom Skelinom u sredini i Antom Kušurinom na štrokeru, bio perspektiva i za London gdje bi trebao «pobrati vrhnje», a do samog Londona bi mogla stići još koja medalja. Dakle, kao navijači imamo pravo reći kako mislimo da se danas u našem veslanju skupila kritična masa kvalitetnih mladih veslača, njih 20-ak (što rimenaša, što skulera), koje bi kvalitetan sustav iskreno prihvaćen od sviju trebao usmjeriti prema toj, sportski i marketinški, najvažnijoj disciplini u veslanju. Oni koji tu ne bi prošli još bi mogli tvoriti jednu solidnu posadu. Naravno, to ne znači odbacivanje onih nešto starijih SM, oni će se i dalje moći nametnuti svojim rezultatima, ali u slučaju istog rezultata mlađi bi, kao generacijski kompaktna skupina, morali imati prednost. Uz navedeno željeli bi smo uz Nikolu Tomića vidjeti još jednu njegovu repliku. Ta bi LSM posada imala što za reći u međunarodnim okvirima. Usput, primjetno je da govorimo samo o međunarodnoj verifikaciji, jer je samo to potvrda vrijednosti. Ostali (domaći) rezultati su za internu upotrebu i kozmetiku. Što se cura tiče tu je situacija koja se tek treba razbistriti, bilo koji prijedlog je preuranjen. U tom smislu sačekajmo godine koje slijede. Naravno, svjesni smo da smo tek nestručni navijači koji sve gledaju idealizirano. Moguće je puno podsmijeha na ove naše prijedloge, moguće je da se netko nađe i povrijeđen, a moguće je i da nečiji (klupski, trenerski) interes bude ugrožen. Međutim, u kolopletu interesa mora izići-isplivati onaj koji je jedini pravi: interes hrvatskog veslanja! Oni koji gledaju samo svoje uskogrudne i kratkoročne računice kopaju vlastiti sportski grob. Doduše, za to nas ne bi bilo puno briga kad to ne bi bio i naš zajednički grob – raka hrvatskog veslanja na koju će upravo takvi, misleći kako su uspjeli, postaviti nadgrobni spomenik. Dame i gospodo, Svijet se mijenja, današnji Svijet nema veze s onim od prije 10-ak godina, ne budemo li pametni, ostat će i «Gusar» i «Mladost» i «Trešnjevka» i «Iktus» i «Jadran» i svi mi ostali, ali neće više biti veslanja. Pojesti će nas komercijalizacija svega i svačega. Samo nas rezultati kao ova dva (skoro tri) današnja mogu spasiti!!! Aspiriniks
