Izlet se dogodio jednog dana u mjesecu siječnju 2007. Koliko se sjećam , treća subota u mjesecu 2007. godine. Dan je bio super. Kamenar smo nas dvadeset i šest odvažnih osvojili vrlo lako. Spuštanje prema Dubravi na koju je legla magla bilo je također vrlo jednostavno. Trener kao pravi vođa udarao je tempo i opalio poneku sliku za arhivu. Prelazak ceste uz moju uobičajenu nervozu prošao je OK. I onda dolazimo u Rakovo selo, i prva stranputica. Trener je odlučio prečicom i šumarkom, a veslači drugim putem. Ipak hvala Bogu nismo se razdvojili. Zahvaljujući našim planinarima uspjeli smo uočiti markacije. Vođeni nekom magičnom silom bili smo sve bliže i bliže vjetrenjačama i vrhu Orlovača. Istina je neki od veslača su malo zaostali, ali nisu bili sami. Ako ništa drugo trener je dozivanjem pokušao provjeriti da li smo svi tu i bili smo. Ja , osobno, kako je uzbrdica bila strmija , a vjetrenjače sve veće i veće osjećao sam kako puls raste i raste. Također, sjećam se osjećao sam i neku težinu u nogama i strašno je odgovaralo da svako malo zastanem. Tako sam morao zamoliti Rozaria da naše stado bez pastira povede ka vrh, a ja sam malo zaostao da dodjem do zraka. Istina je bilo mi je jako teško. Još onda sam pušio ili nisam tko se sjeća. Uglavnom i Roko, Mario i Mate i ja stigli smo do ispod vjetrenjača malo se odmoriti. Tu je već bio dernek i neki su imali namjeru ostaviti tragove našeg boravka no nismo ostavili niti traga. Sve smo tragove ponijeli s nama. Naša djeca kao pravi dalmatinci bacali su malo kamenja nizbrdo, kako nije bilo cura vjerojatno su pokušali zadiviti jedan drugoga. Ono što je nakon toga slijedilo moglo je biti zapisano kao tragikomedija. Kada su se naši razmili po cesti na vrhu kao blago, jer zaista osim ona dva radnika nigdje nikoga, doletjeli su biciklisti. Kao u filmovima. Srećom naša djeca su se brzo izmakla , pa je sve dobro prošlo. Povratak je bio više po metodi pokušaja i pogrešaka, ali nismo se izgubili. Istina hodali smo skoro 1 kilometar uz žicu auto puta. Iako je bilo konstruktivnih prijedloga da pretrčimo auto put od toga sam odustao i ne znam zbog čega. Došli smo do naplatnih kućica i tu smo jednog veslača privremeno izgubili jer se umorio. Ostali dio ekipe nastavio je junački prema Mihaljevićima, pa Jurasi i okrijepa kod Kristijana. Nastavak prema Jamnjaku i konačno povratak na mjesto odakle smo krenuli nakon pet sati. Lijepo je bilo. Nakon svega žao mi je što nema više staza i što je rat ostavio svoje tragove i niste sigurni gdje je što posijano i gdje je što palo. Toliko od trenera.
Fotografije su u Galeriji; samo sto ih treba pri gledanju gledati prema rednim brojevima, jer uz njih ide i popratni tekst. Pokusat cemo s administratorom dogovoriti da ih poslozi po redu, a dok se to ne desi potrudite se sami.
