Europsko prvenstvo
- nedjelja, 23. rujna 2007.
u
21:21
Iskrene čestitke za 2X Vekić-Jurina koji je danas osvojio srebrnu medalju na Europskom prvenstvu u Poznanu. Iskrene čestitke i onima koji su imali volje i pameti poslati te momke na navedeno natjecanje. Večeras je bilo lijepo čuti na vijestima državne TV-kuće da je ovo srebro ohrabrujuća uvertira za OI u Pekingu. Nameće nam se pitanje gdje su ostali naši veslači, zašto nismo u Poznanu imali još posada, pa i onih s aspiracijama za medalje. Zašto je, umjesto opravdano odsutnog Kušurina, s Vekićem veslao baš Jurina koji sigurno nije treći skifist u Hrvatskoj? Naravno, Jurina je i ovaj put pokazao da je kvalitetan veslač i nije nam namjera podcijeniti ga, samo pitamo, valjda se to još može.. Na naš upit od prije 10-ak dana zašto u Poljsku idu samo dvojica veslača odgovoreno nam je kako su ostali preumorni, jer je Hrvatska sve što valja poslala na A SP u Minhen. Razumijemo da su umorni Skelini, Boraska, Vujević, Marić… ali što je sa Tomićem, Šainom, braćom Sinković, Šupićem, Mogušom, Janjićem, Banovcem, Martinom, Begovićima, Bogdanom, Stojčevćem…??? Zar je moguće da su i oni umorni i da im odlazak na EP u Poznan nije izazov? Koliko su uopće u takvoj situaciji krivi veslači, a koliko treneri i aktualno vodstvo HVS-a? Mislimo da masla ima na svačijoj glavi. Kako to da nije umorna jedna Neykova koja više nije baš u cvijetu mladosti, kako nisu umorne Varekova i Antosova (tri velika natjecanja ove godine ne računajući tri regate SK), nije umorna ni Knapkova, bogme nisu umorni ni Jagar i Stojić koji su na A SP u Minhenu bili 6. u 2- i srebrni u 4+, a nisu umorni ni Slovenci u 4-…!!!??? Glasno prosvjedujemo protiv neshvaćanja potrebe promocije veslanja u Hrvatskoj i na ovaj način. Znamo, mnogi će odmahnuti rukom i reći: „Ne'š ti prvenstva Europe!“, ali isti takvi su godinama odmahivali rukom na rezultate sa regata bivšeg „Nations Cup-a“, kao da veslanje postoji samo radi jedne svjetske regate godišnje. Na ovaj način osim sportske štete propuštena je šansa i za još agresivniji nastup u borbi za pribavljanje još koje kune iz proračuna, ili mogućih sponzora. Hoće li tako biti u iduće godine? Hoćemo li i iduće godine i idućih godina svjedočiti o našoj nespremnosti da na svaki način poradimo na popularizaciji našeg sporta. Brojne su žalopojke da nas nema u medijima, a pravo je pitanje koliko smo sami učinili da nas ima? Srebrnu medalju Vekiću i Jurini nitko ne može i ne smije podcijeniti jer su njih dvojica na taj način za ovaj naš prekrasni sport učinili neusporedivo više, nego posprdni odmahivači rukama. Na kraju, ali ne i najmanje važno: uporno se zalažemo da se reprezentacija sastavlja beskompromisno, bez klupskih i (ili) regionalnih računica (zatvaranja), ali što vrijedi… Aspiriniks
