 Kišne subote 04. prosinca 2004. imao sam čast obaviti kratki razgovor s gospodinom Jourijem Jaansonom aktualnim olimpijskim viceprvakom iz Atene. Gospodin Jouri je kao član veslačke reprezentacije Estonije na pripremama u Skradinu gdje planiraju ostati idućih petnaestak dana. Ono što me prije samog početka razgovora pomalo zateklo je jednostavnost i pristupačnost veslača koji je vlasnik četiri medalje svjetskog sjaja. Najsjajnija medalja je sa Svjetskog prvenstva 1990-te godine kada je Jouri postao svjetski prvak u skifu, a najsvježija je olimpijsko srebro iz Atene.
Gospodin Jouri je ukratko objasnio da su razlog njegovog boravka u Hrvatskoj tzv. vodene pripreme, poradi nemogućnosti treniranja u Estoniji. Naime, u zimskim mjesecima tamo je temperatura ispod ništice, pa su sve vodene površine, naravno, zaleđene. Prema njegovim riječima to je i najveći problem veslanja u Estoniji, jer se do proljeća ne vesla na vodi.
Ono što je privuklo njega i reprezentaciju (još 5 veslača od kojih su, pored njega, najpoznatiji članovi olimpijskog dubla koji je zauzeo četvrto mjesto u Ateni: Leonid Gulov – Tonu Endrekson) u Hrvatsku, na zatonsku veslačku stazu, jesu povoljniji uvjeti za pripreme, blizina (jer destinacija Sevilla je udaljena 5000 kilometra od Estonije, a Hrvatska samo 2000 kilometara), i ono najvažnije - jeftinije nego bilo gdje drugdje uz ovakve uvjete.
 |
 |
Istina, kazao je Jouri da se za olimpijadu pripremao u Sevilli i SAD, ali kaže ovo je post olimpijska godina i intenzitet rada je niži nego prethodne godine. Na upit koliko će tisuća kilometra preveslati u ovakvoj sezoni došao je do brojke oko 5000 kilometara, ali bez ergometra. Istina, brojku je dao onako «od oka», ali kada se zbroji i četiri mjeseca ergometra doći će ta brojka i do 7000 kilometara
godišnje.
Kaže da ipak ima prigovore, što je vezano za smještaj. Naime, moraju duže pješačiti. Nada se, ipak, da su dugoročno pronašli mjesto gdje će i ubuduće dolaziti na zimske pripreme i tako razbiti duge, hladne i tamne zime u Estoniji Kaže da je dan kratak i kod nas u Hrvatskoj. Obojica smo lucidno zaključili da to ne možemo promijeniti.
Tijekom razgovora koji sam obavljao uporno je žmirkalo neonsko svjetlo uslijed rada generatora koji koristimo zahvaljujući nesebičnom zalaganju gradske uprave koja nam je priuštila na određeni način teže uvjete rada, ali donijela dozu romantike u klubu koju svi tako volimo. Jouri Jaanson kaže da je on sada zadovoljan podrškom koju ima od države i grada u kojem sada živi ( Parnu, Estonija). Kazao je to prvenstveno zahvaljujući rezultatima na prethodnoj olimpijadi kada su Estonci imali dvije posade u A finalu.
 |
 |
Na kraju razgovora koji je pratila kiša i šum Antinog (naš SML) ergometra koji je rušio svoje rekorde na 6000 metra, pitao sam njegovo viđenje finalne trke na olimpijadi u kojoj se Olaf Tufte tek u zadnjih 300 metara probio na prvo mjesto i postao olimpijski prvak. Jednostavno mi je kazao « Bio je bolji – ali o tome još razmišljam!».
Obzirom da mu je to prva olimpijska medalja bio je sretan, ali kako vrijeme prolazi ipak malo žali za propuštenom prigodom koju je imao u svojoj 39. godini i zlatnom medaljom. Morao sam reći (dijelim mišljenje još nekih) da nije loše žaliti za tako nečim, jer ja i većina nas nikad nismo bili niti blizu takvih veslačkih dosega…
Kazao je da se sjeća svoje prve regate koju je veslao 21. 09. 1981. godine kada sam ja postao prvak Balkana u dvojcu na pariće, nakon par godina prestao sam veslati, dok je Jouri i u «nekim godinama» još uvijek vrhunski veslač koji je sve svoje medalje osvojio u skifu. Zaželio sam mu sve najbolje, da nastavi do Pekinga (što on sumnja – uvjet je svjetsko zlato iduće godine u Gifu), te zadovoljstvo članova našeg kluba i moje što smo imali čast ugostiti takvu veslačku veličinu.
Zaboravio sam reći da Jouri ima dvije curice od 4 i od 9 godina, da je «real estate manager» i kaže da je sve teže uskladiti obiteljske obveze i obveze vrhunskog veslača.
Razgovor vodio trener Robert Baljkas
|
)
)
)
)
)
)
)