Poznan - prilog za analizu jednog neuspjeha
- četvrtak, 19. lipnja 2008.
u
00:18
Poznan - prilog za analizu jednog neuspjeha
Danas smo vidjeli kako i s kojim rezultatima su završene kvalifikacije za Peking. Ovih dana u Poznanu uvjerljivo smo poraženi od svjetske konkurencije, nogometnim rezultatom izrečeno 0 : 5! Pripadamo brojnima u hrvatskoj veslačkoj obitelji kojima je danas ružan, crn i nesretan dan, jer su nam potonule i zadnje dvije nade da se na OI predstavimo s barem još jednom posadom. Tuga je još veća kad se sjetimo koliki će atletičari i plivači s nekakvom „B“ normom poći na izlet u Kinu, kad vidimo da se tenisača Karlovića moli da nastupi za reprezentaciju, da su se zbog realno nepostojeće svjetske konkurencije vaterpolisti i rukometaši praktično prošetali kroz svoje kvalifikacije, da jedriličari nastupaju nikad brojniji, a mi… Ipak, treba biti realan i reći da rezultatski slom naših ambicija nije došao s zadnjim danom natjecanja u Poznanu! Problem je usporediv s virusom HIV-a koji se stjecajem kojekakvih okolnosti nađe u organizmu i onda tu čeka da bukne. Čovjek se liječi i moli Bogu za čudo, a čuda su tako rijetka i uvijek se dešavaju onima drugima. Naš HIV su uskogrudni klupski interesi i samožive trenerske varijante koje izgledaju obećavajuće samo onima koji žele da ih se farba, jer je u životu uvijek lakše biti oportunist. Svi veslači koji su nastupili u Poznanu dali su sasvim sigurno sve od sebe da uspiju, ali u hrvatskoj priči oko slaganja reprezentacije neuspjeh je bio unaprijed programiran, zajamčen, te ostavkom predsjednika Vijeća klubova i pismom Izbornika, svima koji znaju čitati već odavno najavljen. Što se zapravo desilo? Skupina od 20-ak seniorskih veslača čija se kvaliteta, mjerena svjetskim razmjerima, kreće od solidne do skoro odlične rasturena je na 3 posade (8+, 4- i 1X), Sinkovići koji su to po svemu apsolutno zaslužili na koncu nisu niti došli u obzir za neku realnu kombinaciju za Poljsku, a Mladiniću, Malbašiću, Maretiću i još nekima zametnuo se trag. Ništa, ali baš ništa, nakon Minhena nije se faktično učinilo da Hrvatska sastavi zaista najbolju posadu. Takav stav očito nisu imali Nizozemci, Talijani, Rusi… koji su mijenjali po 3-4 čovjeka u svojim osmercima, dok su Nijemci ostavili u svom osmercu samo jednog, ili dva, ista veslača, čak su, dapače, smijenili i trenera osmerca i njegova pomoćnika i to sve samo dva mjeseca prije OI! Zašto kod nas baš ništa nije učinjeno, čijom je voljom propuštena prilika da se barem ravnopravnije borimo za odlazak na OI? Svi se kunemo kako volimo veslanje, ali… kad se između ljubavi za veslanje i „mog interesa“ u veslanju postavi dvojba, iskustvo je pokazalo da klatno preteže „mom interesu“. Tako se desilo i ovaj put, a najgore od svega je to da nema jamstva da se ovakve opasne budalaštine neće dešavati i dalje. Idioti s stalnom figom u džepu sada se lagano smijulje, veslački navijači - naivci su nesretni, a veslači se vraćaju kućama – Peking će gledati samo na TV ekranima. Olimpijske igre najveći su cilj svakog sportaša. Igre u Londonu su i blizu i daleko, ovisi iz kojeg rakursa tko gleda. Neki od članova naše ekspedicije u Poznan OI u Londonu sigurno neće vidjeti, a pri tome uopće ne mislimo na Vujevića i Borasku. Takvima su, eto, njihovi liječnici (čitaj: treneri i mudra vodstva) učinili da im HIV preraste u onu najgoru varijantu. Aspirinkis
