Daljinska regata
- subota, 18. prosinca 2004.
u
15:46
Daljinska regata
Jutros je odveslana daljinska regata od Šibenika do Zatona cca.7000 m. Poredak i rezultate možete pogledati u rubrici "Rezultati"-podrubrika "Regate" Po idealnim vremenskim uvjetima trinaest posada skifa i trinaest posada dvojca «bez» jutros je veslalo daljinsku regatu od Šibenika (tzv. topova) do Zatona (cca.7000 m). U konkurenciji ženskog skifa Mirna Rajle je potvrdila titulu najbolje hrvatske veslačice, dok je izvrsni Ante Kušurin to isto uradio u konkurenciji muških skifista. Broj posada muškog seniorskog skifa pokazuje ponešto povećano zanimanje za ulazak u reprezentaciju kroz samostalni nastup i možda daje do znanja da nekim veslačima to ostaje jedina mogućnost da pokažu da vrijede. U situaciji kada nemate odgovarajućeg partnera za nastup u dvojcu preostaje vam jedino da se trudite potvrditi kroz skif. Svakako da upravo iz toga razloga pružamo punu podršku ideji izbornika da se u buduće svi pretendenti za reprezentaciju dokazuju između ostalog i kroz skif. Od muških posada od 2004. godine, koliko se možemo sjetiti, izostali su Topić i Brec, Eškinje, Lovrić, Boraska i Vučičić, te Žugić i Dragojević. Prednost braće Skelin na cilju od cca 50-ak sekundi ispred Vujevića i Nisetea i dalje je prevelika, da ostale posade i ne spominjemo, uz napomenu da nam je izgledalo kako braća veslaju sasvim mirno i lako i tek su u zadnjih 500 metara pokazali onaj svoj pravi, žestoki, zaveslaj. Čini nam se (iz navijačkog kuta) važnim istaći kako nas ovaj inicijalni nastup nije previše ohrabrio: imamo svjetski vrijedne Skeline, vrlo potentnog Antu Kušurina i odmah za njim Maria Vekića. Dakle jedan vanserijski dvojac, jedan (nadamo se) vrlo dobar dubl i tek onda, možda još jedan četverac koji bi mogao vrijediti između 7. i 12. mjesta. Naravno, sve ovisi kako se gleda na stvari, ali hrvatsko veslanje ima hipoteku svjetskih seniorskih medalja i taj standard će biti (izuzmemo li braću) vrlo teško pratiti. Treba istaći i prve susrete u kategoriji seniora momaka koji su nas vrlo uspješno predstavljali u juniorskom uzrastu: Dukić i Stojčević su pokazali više od ostalih! Mali broj ženskih posada otkriva velik problem hrvatskog seniorskog ženskog veslanja. Nakon juniorskog staža, odlaskom na fakultet, cure prečesto odustaju od veslanja, ili mu se posvećuju tek rekreativno. To bitno sužava mogućnosti onih koje ostaju natjecateljski aktivne, jer su zbog nedovoljnog broja kvalitetnih partnerica «osuđene» da nastupaju isključivo kroz male discipline (skif, ili ako ima sreće, dvojac na pariće). Navijaču ostaje da razmišlja o razlozima zbog kojih je Sonja Kešerac onako uvjerljivo zaostala iza Mirne. Kada znamo da je Sonja naša velika nada za budućnost (usput: što je s Vjerom Omrčen?), možemo reći da cura koja je kao juniorka vrijedila ispod 8 minuta, u starijem uzrastu nije pokazala očekivani napredak u brzini čamca. Jasno, tu su obveze na fakultetu (kakvih nema npr. Janica Kostelić) i odsutnost iz matične sredine, ali ipak... Treba ponoviti i to da je prava šteta da Hrvatska nema npr. ženski četverac «bez», ili čak osmerac: tu bi upornost Magdalene Munitić možda više došla do izražaja. Na kraju što zaključiti, osim da se nadamo kako će nam veslačice i veslači krajem veljače 2005. na istoj stazi u većem broju ponuditi razloga za zadovoljstvo. Na HVS-u i niže rangiranim savezima je da im, zajedno s ljudima iz klupskih logistika, daju najveću moguću podršku. Svi zajedno moramo još više raditi! Svako zatvaranje u okvire «mismosebidovoljni» treba biti prepoznato i prokazano kao recept za neuspjeh! Aspiriniks
