Možete li zamisliti Dnevnik bez stravičnih prizora ljudskih stradanja i patnji zbog ratova, užasa zbog terorizma? Nasilje se nudi uz jutarnju kavu, u video-igricama, novinskim izvješćima… Kraj dana obilježit će film šokantan i prepun okrutnosti. Doista, kao da upravo te scene čine film gledanijim, prodavanijim. Što to čini trogodišnjeg dječaka da se na odjelu igračaka odluči za plastičnog ratnika ili tenk? Zbog čega će moji djedovi radije pročitati «crnu kroniku» nego stranicu s kulturom? Djeci više nisu zanimljivi crtići o životinjama i bajke, već su prikovani uz kakav japanski animirani film užasnih kreatura i međusobnog istrebljivanja. Kao da je taj svijet u kojem se ubijaju prezaduženi i ogorčeni, u kojem se puca na vlastitu ženu i djecu, u kojem se pale kuće i otimaju zrakoplovi postao blizak i nekako fascinantan. Istodobno, uljuljani ste mišlju da je to nešto daleko, što s vama nema veze i događa se nekom drugom. Jeste li sigurni? Što je s uplakanom susjedom s trećeg kata i podljevom na njezinu licu? Što je s trojicom dječaka koji su baš prije nekoliko dana tukli vršnjaka koji je već ležao na tlu? Nisu li se neki dan pokušala obračunati dva razbješnjela vozača na obližnjem križanju? Pola sata čekanja u redu za mjesečnu kartu za autobus, ili na bilo kojem šalteru, pružit će vam uvid u paletu međusobnog verbalnog sukobljavanja, gdje samo malo treba za fizički sukob. Očito je suvremeni svijet, svijet nasilja i okrutnosti, ništa manje nego što je bio srednji vijek. Samo su sofisticiranije metode ubijanja. I što je uzrok svemu? Otuđenost, usamljenost, nemogućnost komunikacije, nedostatak vremena za najbliže? Da li je obitelj ta koja iznjedruje nasilnika? Ili društvo? Tko? Kopira li se nasilničko ponašanje iz filmskih predložaka? Kako se boriti? Ne zatvarati oči, ne oglušivati se ! Nasilje nas se tiče i nemamo pravo reći da se to događa negdje drugo i nekom drugome.
