Svjetsko prvenstvo za juniorke i juniore
- utorak, 9. kolovoza 2005.
u
19:14
Svjetsko prvenstvo za juniorke i juniore ove je godine održano u njemačkom Brandenburgu. Za one koji ne znaju, ili su lijeni pogledati u Atlas, kazat ćemo da je to grad u ex Istočnoj Njemačkoj, nedaleko Berlina, u kojem sunce u ovo doba godine zalazi koji sat kasnije nego li kod nas i u kojem je u sred ljeta (provjerili smo) dovoljno hladno da nema potrebe da, putujete li tamo, ponesete kratke rukave, ili kupaći kostim. Dakle, u nedjelju kasno uvečer (oko 22 sata) okupila se grupa mladih reprezentativaca, trenera i navijača spremna da krene na Svjetsko. Pred hotelom „Zagreb“ ukrcali smo se u četiri kombija i zaputili. Prvo stajanje pred hrvatsko - slovenskom granicom (Macelj). Kolona, dva sata čekanja, a potom sam dolazak na granicu i prolazak bez zaustavljanja. Slovenija je toliko mala da smo je prešli brzo tako da je uskoro uslijedio i drugi prijelaz preko granice, one slovensko - austrijske. Koliko se moglo vidjeti kroz zamagljene prozore kombija naši suputnici u ostala tri kombija su već u to vrijeme spustili sjedišta i zauzeli pozicije za spavanje. Kod nas u kombiju (hvala gosp. Branku Koloperu na ustupljenom vozilu) spavanju još nije bilo vrijeme. Austrija promatrana u noći ostavila je sliku magle, vrhova planina i nizova tunela. Zanemarimo li pokoju kap kiše nebo je bilo vedro, posuto mnoštvom zvijezda. Ulazak u Njemačku nismo ni zabilježili. Europska unija doslovno je izbrisala granicu tako da od kolona, ili čekanja na pečat u putovnici, nema govora. Ponoć, ura, dvije, tri…nizali su se sati. Za volanom kombija cijelo vrijeme je vozio predsjednik Krke, dok je trener Blažević pokušavao odspavati koliko je to bilo moguće na sjedištu suvozača. Oni koji često putuju na ovakav način sigurno znaju da je to sjedište nemoguće nakrivi tako da spavanje dolazi u obzir samo u okomitu položaju. No, zato je naš fizioterapeut Hrvoje na zadnjem redu sjedišta odspavao dobar dio puta. Luca je pak iskušala kombinacije spavanja na dva raspoloživa sjedišta i činilo se da u tome i uspijeva. Kako su spavali i koliko udobno ostali u drugim kombijima nismo pitali, ali toliku dužinu puta ipak bismo posavjetovali u buduće proputovati nekim udobnijim i bržim prijevoznim sredstvom. U jutarnjim satima otkrila se Njemačka. Uz auto - put nizovi obrađenih polja, šume, i brojne visoke vjetrenjače - elektrane. Baš te vjetrenjače bivale su sve brojnije što smo bili bliže odredištu i iskreno kazano to nas je pomalo počelo i zabrinjavati; jer poznata je stvar da se vjetrenjače stavljaju gdje ima dovoljno vjetra, a veslanje baš i nije u tako dobrim odnosima sa tom vremenskom pojavom. Na benzinskoj postaji kolona se zaustavila da bi se po zadnji put prije odredišta napunili rezervoari, i tu se vođi puta Goranu dogodila nezgoda sa gorivom. Umjesto dizela ulio je benzin i na sreću to zamijetio. Tri kombija nakon doručka u mjesnom restoranu nastavljaju put, dok Nuskernova ekipa ostaje dočekati „pomoć na cesti“. Na sreću, te zahvaljujući poslovičnoj Goranovoj okretnosti, stvar je brzo riješena. Pronaći Brandenburg nije tako lako. Svi smjerokazi vode prema Potsdamu, ali Potsdama nigdje. Zaustavljanje prolaznika, pitanja, kruženja…i nakon podosta vremena napokon i oznaka tražena grada. Prvi dojam mjesta podsjetio nas je na komunizam. Niske, pravokutne, sasvim bezlične zgrade u kojima su vjerujemo živjele vojne osobe sasvim su identične onima na koje nailazimo u svim gradovima u kojima je bila vojska (pa tako i u Šibeniku postoje baš iste takve zgrade). Malo traženja po gradu dok nismo našli „hotel“ i eto nas na porti velike vojarne „Roland kasarne“. Kasarna? Ipak?! Prvo razočaranje. Ulazak, vojska, ključevi, sobe, željezni kreveti na kat, zajednički WC-i na cijelom katu…dobro poznata slika vojarne. (Prije nekoliko godina Krkaši su imali takav smještaj i u Zagrebu, no Uprava Kluba je zaključila da je to neprimjereno sportskom životu i da je za sportske napore naprosto nužan kvalitetniji smještaj. Eto, na Svjetskom reprezentaciju dočekalo je baš takvo što!). Iako umorni, pomalo gladni i pospani smjestili smo se u „sobe“ iza čega je uslijedio odlazak na stazu, sređivanje akreditacija, čekanje brodova, potom njihovo vaganje…, povratak u vojarnu, zaključak kako svi nisu dočekali večeru jer se blagovaonica zatvorila već u 17,30, a ionako večera i nije ništa drugo do li nekakva salama. Dovoljan razlog da se smještaj i prehrana ozbiljno dovedu u pitanje. Iako su neki mislili da stvar treba prihvatiti takvu kakva jeste ipak se na nagovor onih drugih otišlo u grad i našlo restoran koji je obećavao da će reprezentativci dobiti mogućnost da pojedu bar jedan topli i ukusan, a i količinom dovoljan, obrok. Da stvar bude neobičnija u sred Brandenburga naišli smo na restoran „Split“ koji vodi jedan naš čovjek, imoćanin, kojem nismo saznali ime, ali smo se slikali da slika ovjekovječi pravilo da nas ima svugdje. Otvaranje Svjetskog pratio je veliki broj promatrača i trud domaćina da gostima uvodna ceremonija ostane u dobru sjećanju. Mali gimnastičari iskazali su se svojim umijećem i priznamo da su nam se od svega ponuđenog najviše dopali. Na žalost zbog sređivanja brodova i treninga neki od naših veslačica i veslača nisu bili u prilici prisustvovati otvaranju i svjedočiti kako je mlađi Sinković (Ribica) nosio hrvatsku zastavu. Dani samog natjecanja počeli su po vjetrovitu vremenu. Neke posade su u polufinale ušle odmah, dok je dublima za to trebao repesaž. U svakom slučaju, na posljetku su se svi našli bilo u A, bilo u B finalu, što je pokazatelj da imamo mladu nadarenu generaciju. O sportskim rezultatima više će reći treneri, a na nama je da približimo atmosferu i duh. Vođi puta Nuskernu svaka čast za organizaciju; brinuo se o „hrvatskoj kući“ (šatoru u kojem se boravilo prije i poslije natjecanja, gdje su se naši sportaši presvlačili i sklanjali od kiše, gdje su se ostavljale stvari), brinuo se i oko odlijepljenih grbova na veslima, nabavke flomastera i crtanja grbova koji su se pri svakom novom izlasku na vodu ponovo brisali. Veslačice i veslači su pokazali samo dobru stranu. Druženje, međusobna podrška u tuzi i radosti, zajedništvo…ma baš jedna ugodna atmosfera. U večernjim satima kartalo se, razgovaralo, i odlazilo na spavanje u dogovoreno vrijeme. Baš nitko i baš ni u jednom trenutku nije narušio taj sklad tako da se može kazati kako je sportsko i svako drugo ponašanje svih bilo za svaku pohvalu. Dok su mlađi rado ostajali nakon večere u vojarni, stariji su odlazili do središta grada. Brandenburg je za njemačke pojmove nevelik grad. Lijepe stare, ali obnovljene kuće, mnoštvo detalja (poput mozaika na pločnicima), visoke, ciglom rađene crkve, kule, rijeke, mostovi, kanali…imalo se što vidjeti. Da nije tako hladno život bi u takvu gradu sigurno bilo itekako ugodan. Stanovništvo se nije šetalo niti u dnevnim, a još manje u večernjim satima. Očito navika noćnog života još nije dospjela u taj dio Europe. Kao što smo mogli zaključiti većina reprezentacija smještaj je pronašla u gradu, a vojarna je ostala zemljama kao što su naša, Indonezija, Paragvaj, Indija, Argentina, Meksiko, Češka, Estonija (no njihove najbolje posade nisu se našle u vojarni, već su bile odvojene u vjerojatno boljim uvjetima!). Našli smo se tako u društvu zemalja koje su svoje prijave slale dovoljno kasno da za nešto bolje bude prekasno, ili ih je sponzorirala FISA u okviru međunarodnog programa razvoja veslanja. U buduće bi o takvim stvarima trebalo voditi računa. Baš kao i pri nabavci trenerki, jer ih nisu dobili svi naši natjecatelji, a ni svi koji su je dobili nisu dobili odgovarajuću veličinu trenirke (npr. trener Blažević nije našao s kim da zamjeni dobivenu veličinu br. 58). Pogled na ostale reprezentacije otkrivao je koliko toga kod nas još „ne štima“. Talijani su imali reprezentativnu odjeću za svaku vremensku prigodu (kratke, duge hlače, patike, čarape, majice kratkih, dugih rukava, lagane i nešto punije gornje dijelove trenerki, prsluke, torbe, šuškavce i što li još sve ne!). Slično su imali i nijemci, francuzi, amerikanci, kanađani, novozelanđani, rusi, englezi…svi oni koji su već i svojom odjećom odavali zajedništvo i pripadnost, ali i reklamu svoje zemlje. Baš kao i dobru organizaciju, i očito izgrađen sustav priprema za ovako velika natjecanja. Možda je ovo prigoda da se i kod nas nešto uradi, izmjeni, popravi, da se budućim generacijama osigura dostojan smještaj, prehrana, odjeća. Ipak je veslanje sport koji u Hrvatskoj nešto znači. Koji je jedan od rijetkih koji se može pohvaliti uzastopnim medaljama na Olimpijskim igrama i Svjetskim natjecanjima, koji bi kod sponzora trebao izazvati potreban interes, ali naravno to onda znači i da bi se marketingom veslanja trebao baviti netko tko bi u tome našao svoj i veslački interes i tko bi i znao kako do tog interesa i doći. Proboj u medije svakako mora biti jači, jer samo crtica, ili članak, ili dvije riječi u TV-dnevniku nisu dovoljni. Nositi se sa medijskim prostorom nogometa, košarke, formule 1 u današnjem ispraznom komercijalnom svijetu nije moguće, ali dobiti više od onog što se sada ima treba biti nužan korak kojim veslanje mora krenuti. Bez medija nema sponzora, a bez sponzora nema ni dobrih uvjeta, a dobri uvjeti su jedan od nužnih preduvjeta dobrih rezultata. No, da loše strane na zatamne one dobre (kojih je bilo kudikamo više) ipak ćemo još jednom napomenuti kako smo se svi osjećali dobro, kako je međusobna komunikacija trenera, veslača i ostalih bila dobra, kako su veslačice i veslači čak i dobiven smještaj prihvatili kao dovoljno dobar za ugodno druženje. Pisati o smještaju i ne spomenuti cure iz Paragvaja bio bi veliki propust. Dok naše cure, baš kao i one iz Indije i Češke, smještene na istom katu vojarne, nije bilo ni čuti, paragvajke su po cijeli dan i noć lumpovale, a zadnju noć još i pošteno popile tako da „susjedi“ nisu imali šanse da „ubiju oko“ bez da sa hodnika ne dopire vriska navedenih dama. U subotu se sve važno dešavalo na stazi. 4 500 tisuće karata prodane su unaprijed tako da se početkom finalnih trka tražila karta više, ali uzalud, jer nije bilo onih koji bi je se odrekli. Akreditacije su nas uvodile unutar tribina, ali sjedećih mjesta je bilo samo na novinarskim mjestima i pored staze, no i tu nedovoljno. Bodrilo se, navijalo, uživalo u šaroliku mnoštvu ljudi iz cijeloga svijeta. Osjetiti atmosferu svjetskog finala svakako je nešto posebno. Medalja dvojca na pariće svemu je dala još i dodatno zadovoljstvo. Na posljetku, na velikom platou gdje su smješteni čamci veslači su razmjenjivali dresove. Još jedna slika koja ostaje u pamćenju kako nešto karakteristično za Svjetsko prvenstvo. Na štandovima su kupovane majice, privjesci, suveniri. Fotografiranja, izmjene mailova, gužva, zastave svih mogućih boja. Sada sa zamijenjenim dresovima nije se više znalo koji su veslači iz koje zemlje i to nije ni bilo važno. Po starim i mladim ljudima koji su se tu okupili rata nikada ne bi bilo. Starci u kolicima imali su majice sa veslačkim obilježjima, starice su susretale negdašnju konkurenciju, oni mlađi upoznavali poznanike sa nekih bivših svjetskih prvenstava sa svojim obiteljima, roditelji ponosno pratili djecu, veslačice i veslači se osjećali kao dio nečeg velikog…pravi veslački svijet u malom kojem svaki natjecatelj teži . Onda još jednom odlazak na ručak u restoran „Split“ i potom spremanje stvari i povratak kući. Ovog puta Luca je zauzela ugodnost zadnjeg reda sjedišta, Hrvoje dva sjedišta u srednjem dijelu, Crni opet za volanom, a treneru Tici je ostalo spavanje s dobro ispravljenom kičmom na mjestu suvozača. Sredinom puta odvojili su se naš i kombi Nuskernove ekipe, (kombiji Njonje i Roše su putem negdje nestali) tako da smo se ponovo svi skupili idućeg ranog jutra na Jarunu. Dubl Luca- Kata, četverac skul cura Anja – Lucija – Maja - Ada, četverac Martin – Bogdan – Žunić - Barlović, dvojac Banovac - Švast, dubl Holi - Jurina, skifista Valent, i rezerva Sinković (Ribica), te treneri Tica, Njonjo, Rošo, Boban, Brust, te Crnogaća i gospođa, Goran Nuskern, tata Šebetić, i trener Hrvoje, a većim djelom i navijački dio obitelji Sinković (otac, majka i stariji brat) činili su hrvatsku ekipu. Kao što smo rekli o rezultatima će se meritorno očitovati treneri posada i izbornik, a mi kao navijači možemo reći neka svoja zapažanja: Valent, svakako naš najbolji veslač, bez i malo sreće, Holi i Jurina za malo svjetski prvaci (najbolje vrijeme polufinalnih utrka u 2X!), četverac „bez“ moćnog zaveslaja (njihovo četvrto mjesto je jednako vrijedno kao da su uzeli medalju i za konkurenciju su predstavljali neugodno iznenađenje), dvojac „bez“ je imao problema s gubitkom jednog kilograma tjelesne mase dnevno na samom natjecanju što je sigurno značajno utjecalo na plasman, cure u 4X su pokazale uveslanost i veliku želju, ali bez potrebne moći u vodi čamac ne plovi dovoljno brzo, ženski 2X… što reći? Brod jednostavno nije išao dovoljno brzo kako se očekivalo. Doduše i u takvom polu-stanju zauzele su mjesto u B-finalu ( u njihovoj kategoriji bilo je 20 posada!). Nije to bila niti sjena posade iz drugog dana npr. Bleda… a od Bleda na ovamo smo svi s pravom očekivali značajan napredak koji ipak nije stigao. Desilo se zapravo suprotno: mađarice koje su na Bledu pobijeđene sada su im bile superiorne, a o talijankama i rumunjkama od koji ih je na Bledu dijelilo samo 2, odnosno 4 sekunde, da se ne priča. Na kraju je došlo i malo nesreće, jer su u malom finalu veslale u najnepovoljnijoj (1.) stazi, tako da su ih uspjele pobijediti i španjolke iz staze 6 (zanimljivo je da je organizator prepoznavši vremenske prilike (bočni vjetar), u A – finalu posade ispremiješao tako da su oni najbolji do tada, imali i zaštićenije staze 4, 5 i 6). Svakako trebat će još više kvalitetnog rada da bi se našlo u Amsterdamu i tamo napokon odveslalo kako se zna i može. Od stranih posada daleko najupečatljivije su bile čehinje u 2X, novozelanđanka u 1X, te srbin u 1X. Oni su ostavljali drugog za nevjerojatnih 10-ak sekundi!!! Zanimljiv nam je bio dubl njemica: dva curetka od 56 kg i dobro ispod 170 cm (rumunjke su im na dodjeli medalja izgledale kao mame) koja idu jako, jako brzo, superioran je bio i četverac „bez“ talijanki, te oba dvojca „bez“ (muški i ženski) iz Rumunjske. Amerikanci su s čamcem čudnog kroja bili sigurni na prvom mjestu u osmercu. Dojam je i to da su se na podiju za medalje izmjenjivali stalno talijani, nijemci i rumunji i svi su se radovali medaljama (osim rumunjki u 2X i 8+) bez obzira koje su bile boje. Ispunjeno gledalište i prostor uz stazu (nije mogla igla pasti) pružali su impresivnu sliku: zastave, transparenti, trube, vriska, ruke u zraku, čupanje kose…… trke su se pratile isključivo na nogama! Nigdje policije, uobičajenog dekora na loptačkim predstavama. Eto tako je to otprilike bilo. Još jednom svim našima čestitke, a posebno dublu JM i četvercu „bez“, trenerima i fizioterapeutu Hrvoju. Nadamo se da se s mnogima vidimo i dogodine, jer je velik broj naših reprezentativaca tek prva godina juniora. Oni kojima je ovo zadnja juniorska sezona, neka svakako nastave s veslanjem i sretno im u konkurenciji B - seniora. Aspiriniks
