Hrvatski veslači sjajni na SP u Japanu
11.08.2019. 13:51:26
| By:
Aspiriniks
Kao što se urbi et orbi zna, hrvatsko veslanje na upravo završenom juniorskom
Svjetskom prvenstvu u veslanju održanom na olimpijskoj stazi u Tokiju
predstavljalo je 11 momaka u dvije discipline: dvojac bez kormilara i
osmerac.
Iz glavnog grada Zemlje
izlazećeg sunca vraćamo se bez medalje, ali izuzetno ponosni na sve što su obje
posade u okršaju s svjetskom konkurencijom pokazale na stazi.Odmah treba reći da je, zbog udaljenosti(čitaj: skupog puta i boravka), većina
zemalja na SP poslala baš ono najbolje što ima, te da je u tom smislu samo
Natjecanje predstavljalo dodatno profiltrirani sukus svjetske kvalitete u kojem
se trebalo snaći i u kojem je svaka desetinka bila kao godina!
Dvojac u sastavu Karlo Borković i
Ivan Vuković na kraju je zauzeo četvrto mjesto. To je „drvena“ medalja koja
je sve do zadnjih 200 metara prije cilja bila brončana s ozbiljnim šansama da
se osvoji srebro. Možemo stvarno žaliti što se momci nisu domogli dragocjene
kolajne, ali su ostavili izvanredan dojam i učinili nas ponosnima. Valja istaći
da je komentator FISA-e (Svjetska veslačka federacija) u najavi Velikog
Natjecanja mlade Hrvate, već i zbog tradicije odličnih CRO-dvojaca, svrstao
među favorite za najviši plasman, a skromno ćemo reći da smo takvo što najavili
i mi. Inače, u A-finalu odmah su se izdvojili glavni favoriti Rumunji, za njima
su u svom stilu s „milijun“ zaveslaja jurili Talijani, pa su tu odmah do njih
bili naši i Nijemci. Ostatak društva iz tog velikog finala (Francuska i
Belgija) nisu imali šanse utrkivati se s navedene 4 posade. U svakom slučaju
500 metara do cilja poredak je bio: ROM, ITA, CRO, GER, naši su otprilike za
pola dužine čamca „prešišali“ Nijemce i već smo se radovali još jednoj medalji
našeg veslanja, ali onda Nijemci idu u strahovit finiš i u zadnjih 200 metara
zauzimaju to dragocjeno treće mjesto. Što reći? Da li ukazati na činjenicu da
su Nijemci imali najbržih zadnjih 500 metara od svih posada koje su sudjelovale
u utrci, ili spomenuti kako je bilo kontra vjetra (u pramac) koji je sigurno
više odgovarao snagatorima iz Njemačke („There are 4 very fast boats in this field, and our goal
was not to be that 4th boat.” – Tom Tewes.
član trećeplasiranog dvojca, izjava nakon utrke), ali sad sve to nije važno.
Važno je da su i Karlo i Ivan u pravom trenutku i na pravom mjestu dali
najbolje od sebe na čemu im od srca čestitamo!
Osmerac (Jerko Radovčić, Luka
Markulinčić, Nino Perišić, Mislav Đomlija, Bruno Majić, Niko Morović, Viktor
Pujas, Lovre Klarin i kormilar Denis Capan) na kraju je zauzeo sedmo
mjesto. Slabo reći će oni koji priznaju samo medalje (od kojih mnogi nikad u
životu nisu bili niti u prilici boriti se za svjetski trofej), ostavili su nam
srca puna ponosa reći će oni koji su pratili utrke u kojima je osmerac
sudjelovao! U prilog ovim zadnjima možemo samo reći kako u okolnostima kad ti o
nastavku natjecanja odlučuje samo 29 stotinki svaki je detalj nesumnjivo važan,
a taj detalj koji je udaljio hrvatsku posadu od boljeg plasmana moguće da je i
neadekvatan čamac kojeg je posadi za nastup na Velikom Natjecanju iznajmio
organizator. Naime, zbog notorno velikih troškova koje iziskuje odlazak na
udaljeno odredište poput Japana, većina reprezentacija je iznajmila čamce. Na
žalost, čamac kojeg su naši dobili na korištenje bio je malo neobičan:
predviđen za posadu do 80 kilograma, a težak čak 103 kilograma. Kad je trener
osmerca Milan Radečić, popularni Mime, pitao predstavnike proizvođača kako je
to moguće oni su rekli da to jednostavno ne može biti moguće… ali u ovom
slučaju ipak se pokazalo kao moguće, te je možebitno utjecalo na bolji plasman
naših momaka.
Međutim, vratimo se mi na onih 29
stotinki. Naime, u repesažu u kojem se odlučivalo tko ide u A-finale, a tko
ispada i daljnje priče, 4 čamca ušla su u cilj u razmaku od samo jedne jedine sekunde
i to ovim redom: Poljska, Mađarska, Kina, Hrvatska. Ispalo je da je unutar te
jedne sekunde Kina bila brža od Hrvatske za spomenutih 29 stotinki! Naši su u
završnih 500 metara bili uvjerljivo najbrži, ali to nije bilo dovoljno. Evo
kako je utrku i mogući utjecaj vanjskog faktora komentirao Mime: „Eto, ispalo je kako je ispalo, strašno mi je žao, ali s druge
strane ne mogu biti nezadovoljan. Momci su trku odradili dobro, a ono što je meni
najvažnije kao treneru - izvedba i borbenost bili su na visokom nivou. Možemo
spekulirati o čamcu, mislim čak sam uvjeren da bi sa našim, ili istim čamcem
kao što je naš, prošli puno bolje, ali okolnosti su bile takve kakve jesu.
Kronična naša boljka, sporih prvih 500 metara, je možda presudila, bilo je i tehničkih mana
kod pojedinaca koje su donijeli iz svojih klubova, ali mislim da nam je ovaj
put ipak najviše odmogla oprema. Dečke sam poslije trke pohvalio i dao im ruku,
izbornik također. Na cilju trke su svi popadali u čamac, ali ne samo naši nego
i konkurenti jer su svi na kraju grčevito spašavali živu glavu.“ Mi bi ovome dodali da je glavna Mimina želja prije odlaska na
put na drugu stranu Globusa bila da se posada u međunarodnoj konkurenciji
ravnopravno utrkuje s ostalima, a što se i dogodilo pa već iz zbog toga nema
mjesta nezadovoljstvu!
Gledajući utrku osmeraca koja se
odvijala u A-finalu u kojoj su Kinezi na kraju zauzeli četvrto mjesto (Njemačka
zlato, SAD srebro, Velika Britanija bronca) s 3,84 sekunde zaostatka za
brončanim Englezima, opet smo se prisjetili čamca i priče vezane za njega.
Međutim, veslanje je sport na štopericu u kojem kalkulacijama i pretpostavkama
nema mjesta. Naši su na kraju sedmi, dojam je neusporedivo bolji od plasmana,
ali ako posada (jednako kao i posada dvojca) odlazak u Japan na Veliko Natjecanje
bude shvatila kao pokazatelj da se mogu izboriti ulaznice za odlazak na buduća
velika natjecanja sve do Igara Olimpijade, onda se put u Zemlju izlazećeg sunca
i te kako isplatio. Naravno, pri tome se uvijek treba biti svjestan koliko je sustavnog
+ zajedničkog rada potrebno za sraz s konkurencijom koja dolazi iz SAD,
Australije, Novog Zelanda, Kanade, Kine, zemalja Europe, Južne Amerike, juga
Afrike…. Mi u Hrvatskoj imamo sreću da, pored profesora Nikole Bralića (trener
braće Sinković) i Srećka Šuka (trener Damira Martina) koji su svjetske
trenerske klase, imamo još nekoliko trenera koji su visoke međunarodne klase ne samo po svom
znanju, nego i zalaganju u radu s posadama. Mi u Šibeniku pak, posebno imamo
sreću da je Milan Radečić član tog međunarodnog kruga ljudi koji „znaju kako“. U
tom smislu završit ćemo koristeći poruku jednog od veslačkih entuzijasta, gosp.
Branka Kuzelea, koji je u poruci momcima u Tokiju napisao: „Velike čestitke momcima i treneru. Momcima ogroman pozdrav i poruka: glave
gore, na kup, svi za jednog jedan za sve i nastaviti, svakako nastaviti! Bravo!“ To „nastaviti“ je ono što CRO-veslanju, a usuđujemo se reći i
svim neprofitabilnim sportovima u Hrvatskoj (koje oni površni nazivaju „mali“),
nasušno treba!
