Luka Grubor-priča jednog šampiona
09.10.2019. 22:56:52   |  By: Aspiriniks

          Luka Grubor: rođen 1973., srednja škola XV gimnazija (https://www.mioc.hr/) u Zagrebu, diplomirao računarstvo na Imperial College London (www.imperial.ac.uk), magistrirao psihologiju na University of Oxford (Somerville College – www.some.ox.ac.uk), svjetski U-23 prvak u 4- (1993., ex „Nations Cup“, Ioannina – GRE), olimpijski prvak u 8+ (2000., Sydney - AUS), svjetski prvak u 4+ (2002., Seville – ESP), još 11 medalja osvojenih na svjetskim prvenstvima i svjetskim kupovima, 1997. nastupao za Oxford University Boat Club (http://oubc.org.uk/) na „The Boat Race“, na najvećim svjetskim natjecanjima branio boje ex-države, te Hrvatske i Velike Britanije, danas retired rower i obiteljski čovjek, ali i dalje uz veslanje i to (na sreću!) veslanje u Hrvatskoj.

             Gornji kratki uvod dovoljan je za zaključiti koliko puno mogu zajedno učiniti roditeljski odgoj + pametna glava + upornost + tjelesne predispozicije + sportsko okruženje (treneri i članovi posada) + intelektualna radoznalost udruženi s malko neizostavne sreće! Ovo je priča o jednom od najuspješnijih/najkompletnijih hrvatskih sportaša, a time i veslača, iz koje će mnogi (koji budu imali strpljenja pročitati je do kraja) moći nešto naučiti, a neki i saznati nešto što o Luki do sada nisu znali. Razgovor je obavljen 20. svibnja 2019. u „Tryp Dusseldorf Airport Hotel“ – Ratingen. S Lukom su imali zadovoljstvo razgovarati Nives i Dražen Crnogaća.

           Luka za početak, stereotipno, ali ipak - kaži nam nešto o svojim sportskim počecima.

          Počeo sam kao junior u veslačkom klubu „Zagreb“. Društvo kojeg se iz toga doba naročito sjećam činili su Renato Pomahač, Krešo Lušić i Krešo Kuhar s kojima sam '93. osvojio zlato na Kupu nacija u Grčkoj. Prethodno smo Renato i ja '91. osvojili četvrto mjesto u 2- na juniorskom SP u Banyolesu u Španjolskoj. Kao B-senior bio sam na, recimo to tako, donjem rubu A-reprezentacije, tada sam već studirao u Londonu i za vrijeme pauza između semestara na fakultetu dolazio u Hrvatsku. Pokušavali smo u 4- '94., pa '95. u 8+ u kombinaciji s gusarašima, ali nije išlo.

Je li veslanje zaslužno makar i u maloj mjeri za odlazak na studij u London?

          Ne uopće! U London sam stigao 1977. s roditeljima koji su tamo dobili posao. Od moje četvrte do osme godine života živjeli smo baš u Wimbledonu – sjećam se da je otac, koji se u lokalnom klubu rekreativno bavio tenisom i skvošem, na klupskoj tomboli dobio karte pa su me on i mama '80. odveli gledati čuveno finale McEnroe – Borg (WIKI - It was regarded at the time as the greatest match ever played. op.NDC). Kao mališana od 4 godine roditelji su me bez puno premišljanja poslali u jedan od tamošnjih vrtića. Isprva nisam znao jezik, sporazumijevao sam se pokazujući prstom što mi treba, međutim, kao i svako dijete, engleski jezik usvojio sam vrlo brzo. U Londonu sam završio prva dva razreda osnovne škole. Po odlasku iz Engleske nastavio sam kontaktirati s prijateljima iz Londona, često sam se vraćao na Otok, pa se tako desilo da sam poslije mature u MIOC-u prijavu za upis na fakultet poslao na FER u Zagrebu i još dva fakulteta u Engleskoj među kojima je bio i Imperial College (dalje: IC, op.NDC) koji je slovio kao jedan od najboljih svjetskih sveučilišta za računarstvo. Prilikom prijave na IC nisam ni znao da tamo djeluje izuzetno jak studentski veslački klub.

           Kaži nam koliko Ti je činjenica da si veslač pomogla pri upisu na IC?

          U klubu su mi rekli da to niti ne spominjem! Za one koji to ne znaju treba istaći da, za razliku od studiranja u SAD, bavljenje sportom pa tako i veslanjem tamošnjim profesorima znači malo i ništa jer su oni usmjereni isključivo na akademska pitanja – najvažnije je biti OK pri nastavi i provjerama znanja.

          Ipak, budući da je nastavni program poznat, studenti se mogu baviti i vanškolskim aktivnostima. Tako sam i ja trenirao 9-10 puta tjedno, a kao svojevrstan kuriozitet mogu reći da su dvojica momaka (Louis Attrill i Dennis Simon, op.NDC) s kojima sam tada veslao za IC Boat Club (www.imperialboatclub.co.uk) + trener Martin McElroy, bili u osmercu, ili uz osmerac, koji je pobijedio na OI u Sydneyu! Tada smo kao vrlo jak klub pobjeđivali i Oxford i Cambridge, a već sam na prvoj godini studija s Klubom pobijedio u Henleyu!

          Na Otoku je studentsko veslanje jako razvijeno, a razmjerno je malo klubova koji djeluju izvan akademskog okruženja. Jedan od takvih je npr. Leander Club.

          Pa kako se tamo trenira uz studij, stigne li se i jedno i drugo?

          Kako sam trenirao na IC? Dva – tri puta tjedno u dvojcu, rijetko u četvercu i skoro nikad u osmercu, išli smo na Temzu u 5,30 ujutro. Budući da je bio mrak, a Temza je prometna, imali smo običaj na pramac i na krmu montirati biciklistička svjetla. Na pola treninga već bi svitalo pa nam svjetla više nisu trebala… onda smo sjedali na bicikle i jurili na predavanja na fakultet koji je bio udaljen oko 30 minuta. Sjećam se tih ludih vožnji jer bi me bar jednom godišnje srušio auto J, a rekord mi je bio 16 minuta. Bili samo na nastavi od 9 do 17, a potom opet jurnjava prema klubu gdje smo od 18 do 20 sati radili u teretani, ili na ergometrima. Oko 22  sata bi večerali i sutra opet sve iznova.

          Vikendom smo uvijek imali duple treninge – počeli bi oko 8 ujutro i završili oko 2 popodne! Mogu odmah reći da je u UK (United Kingdom of Great Britain and Northern Ireland, op.NDC) intenzitet treninga bio puno jači nego u Hrvatskoj, radili smo teške poligone, sjećam se intervalnih treninga 3X7 minuta… sad je to malo staromodno, ali onda je bilo odgovarajuće jer zbog obveza na studiju nismo stigli imati potreban volumen treninga.

           Koje godine si proveo na IC-u i  kako si stekao državljanstvo Velike Britanije?

          To je bilo od '91. do '96. godine, a za IC sam veslao i nakon diplomiranja. Za to vrijeme dolazio sam u Zagreb na izborne utrke, ali poveznica s Zagrebom bilo je sve manje i postajao sam sve bliži društvu u Engleskoj.

          S fakultetskim osmercem, kao što sam već rekao, pobijedio sam 1996. godine na Henley Royal Regatta osvojivši Grand Challenge Cup (https://en.wikipedia.org/wiki/Grand_Challenge_Cup#1950%E2%80%931999), a potom sam se prijavio na Oxford gdje sam se, posvećen poslijediplomskom studiju, sasvim udaljio iz svijeta veslanja. No, pred kraj tog 12-mjesečnog studija 1997. godine kad sam bio već neko vrijeme izvan reprezentativnog veslanja, moji prijatelji iz IC-a stasali su za britansku B-reprezentaciju, a neki su bili već i u A-reprezentaciji. Nekako u to vrijeme shvatio sam da bih mogao postati državljanin Velike Britanije – bio je potreban stalni boravak u trajanju od 5 godina bez dužih izbivanja iz zemlje. Moj najbolji prijatelj i „cimer“ s IC-a James Cracknell (https://en.wikipedia.org/wiki/James_Cracknell) pozvao me u jesen '97. da s njim dijelim stan u Henleyu. Rekao mi je: „Imam sobu za tebe u Henleyu, dođi kod mene na veresiju godinu dana, pa ako uspiješ dobiti državljanstvo idemo u Sydney!“

          Čekaj... prijatelju si plaćao podstanarstvo?

          Za one koji ne znaju treba reći da mladi ljudi – studenti, ili oni na prvom poslu nakon studija, u Engleskoj gotovo da nemaju šanse imati vlastiti stan, ili kuću. Golema većina su podstanari, a podstanarstvo je lakše platiti ako stan/kuću s nekim dijeliš! James je u Henleyu unajmio kuću i da bih mogao participirati u najamnini, prijavio sam se na tzv. „socijalno“ pa sam iz tog izvora plaćao svoj dio najma. Znao sam da će takva pomoć trajati oko 8-9 mjeseci u kojem se razdoblju moram pobrinuti za buduće prihode. Veslanje u UK umnogome financira „The National Lottery“ koja najboljim veslačima isplaćuje stipendije. Planirao sam zaslužiti stipendiju i onda njome nastaviti plaćati najam nakon što mi istekne socijalna pomoć.

            Stipendije Lutrije se u Britaniji primaju 12 mjeseci, a prag za dobivanje stipendije je osvojeno šesto mjesto na SP, ili OI. Trajanje stipendije je uvijek isto neovisno o tome da li si svjetski prvak, ili šesti i to samo ako nastavljaš trenirati. Stipendije se tamo ne smatraju plaćom, nego pomoći sportašu dok trenira i dok je uspješan. Tako sam ja  2000. osvojio naslov olimpijskog pobjednika, a 2001. smo na SP bili peti i skoro pa već idućeg dana stipendija mi je značajno smanjena.

          Dakle, nije to kao kod nas u Hrvatskoj gdje ti kategorizacija jamči da ćeš primati stipendiju od HOO-a u određenim slučajevima i 4 godine… ali 'ajmo sada na „Projekt Sydney“.

          Uselio sam se kod Jamesa i počeo veslati za Leander (www.leander.co.uk) koji je bio središnji klub i okupljalište reprezentacije. Tek u tom okruženju zapravo sam vidio što je „full time“ trening! Projekt „mog“ olimpijskog osmerca počeo je 1997. godine kad sam još bio na postdiplomskom studiju. Tijekom iduće '98. godine, unatoč vrlo dobrim osobnim rezultatima, još nisam bio njegov standardni član, a bilo je otprilike 16-17 ljudi uključeno u priču. Te '98. godine UK osmerac bio je sedmi na SP-u u Njemačkoj. Potom je došla 1999. godine u kojoj je glavni cilj bio nastup na SP-u Kanadi (St.Catharines, op NDC). Baš te '99. godine dosta sam napredovao trenirajući pod nadzorom, sada na žalost pokojnog, Harrya Mahona za koga mogu reći da je po pitanju veslačke tehnike bio najbolji trener s kojim sam ikada radio (https://www.rowperfect.co.uk/the-rowing-stroke-cycle-explained-by-harry-mahon/). Naravno, važno je navesti i ime glavnog trenera olimpijskog osmerca, a to je bio Irac Martin McElroy (http://arcrsa.blogspot.com/2008/05/interview-with-martin-mcelroy.html čovjek dovoljno skroman da spozna da nije najveći stručnjak u svakom području treninga, te je oko sebe okupio tim kojeg su činili još i nutricionist, psiholog i trener tehnike.

          Oprosti što prekidamo… znači ipak je trebao i psiholog!?

          Apsolutno da! Čovjek je već bio angažiran u reprezentaciji, ali njegove usluge zapravo nitko nije koristio… a psiholog i te kako treba, naročito u osmercu J!

          Kako se priča dalje kotrljala?

          Slučaj je htio da Tim Foster (https://en.wikipedia.org/wiki/Tim_Foster), zbog ozljede, u toj godini nije bio dovoljno spreman za ući u sastav njihovog čuvenog četverca „bez“ (tada Cracknell, Redgrave, Coode, Pinsent op.NDC), ali je bio dovoljno kvalitetan za biti na sedmici u sastavu osmerca. Kao izuzetno uspješan veslač koji je do tada već imao 7-8, što svjetskih, što olimpijskih, medalja Tim nam je počeo graditi samopouzdanje i općenito je imao vrlo značajan utjecaj na osmerac. Pomagao nam je shvatiti kako se zapravo razmišlja o pobjedi! Kao kuriozitet mogu reći da smo te godine na dionici od 250 do 1750 metara bili najbrži osmerac na Svijetu, ali u cilju uvijek drugi L! Pobjeđivali su nas, koliko se mogu sjetiti, na različitim regatama Rumunji, Rusi i Amerikanci. Pored već spomenutog četverca „bez“ nije bilo lako stvoriti image još jedne dobre UK posade, možda ne tako super kvalitetne kao što su bili oni, ali još uvijek jako dobre. Ta druga ekipa je morala sama stvoriti svoj identitet! U 4- se, dakle, nije moglo ući jer su u njemu veslale ekstra-klase, a u dvojcu su glavni bili čudesni momci iz Australije (Drew Ginn i James Tomkins, op.NDC), pa se onda pitaš u čemu bi mogli pobijediti… ostao je samo osmerac!

          Kako se u UK stvara posada?

          Lijevak uvijek funkcionira od jeseni do proljeća preko daljinskih regata. Prije Božića trenira se obvezno u skifovima, a onda u dvojcima, iako se tijekom tog razdoblja natječe i u četvercima, pa čak i u osmercu. Dakle, kad kažem skif i dvojac to nije sasvim točno – veslalo se sve, ali daleko najviše mali čamci. U proljeće se oni koji su se istakli u tom razdoblju pozivaju na utrke u dvojcima na regati koja je otprilike ekvivalent našem Croatia Openu. Dakle, nakon brojnih dokazivanja u dvojcu, uspio sam ući u osmerac za SP u Kanadi. Sjećam se da su za vrijeme finalne utrke osmeraca bili veliki valovi, ali mi smo kao tehnički vrlo disciplinirana ekipa veslali kao stroj… ne sjećam se da je itko od nas tijekom cijele utrke dodirnuo vodu! Čitave godine imali smo problem ući u trku pa je tako bilo i u toj trci - u prvih 500 metara imali smo zaostatak za posadom SAD, u trećih 500 smo ih prešli, ali su nas opet u nevjerojatnom sprintu u zadnjih 250 pretekli. Najveći dobitak iz te utrke, pored srebrne svjetske medalje, bilo je to što smo definitivno shvatili da se možemo trkati s najboljima!

           Dakle, došla je i olimpijska godina i…

          Da, u 2000. godinu ušli smo s jako dobrim temeljem i u toj smo se godini počeli baviti pobjeđivanjem. U sastavu osmerca otišao sam u Sydney na Olimpijske Igre gdje smo u prednatjecanju izgubili od Australije. U toj trci smo „umirali u ljepoti zaveslaja“, ali kad nam je trener kasnije pokazivao snimku pitao nas je „Dobro momci, a gdje je tu snaga? Kako mislite pobijediti bez snažnog vučenja?“ Odmah ću reći da smo na OI došli samo i isključivo po zlato i ništa drugo nas nije zanimalo! U tih nekoliko dana između prednatjecanja, repesaža i finala radili smo treninge na način „povuci svaki zaveslaj najjače što možeš“. U svaki zaveslaj unijeli smo sav bijes zbog poraza u prednatjecanju, svu emociju i to u tolikoj mjeri da smo skratili trening na samo 4 kilometra. Nismo radili nikakve sprintove, nikakve dionice, ništa od toga… bavili smo se ponajviše emocijom starta – kako najbolje početi trku. U toj finalnoj trci već nakon 15 zaveslaja znali smo… bili smo sigurni da ćemo pobijediti jer smo veslali kao da idemo na 500 metara! Nakon 250 metara bili smo prvi, a veslačke statistike govore da je u trkama osmeraca posada koja je prva na 250 najčešće prva i u cilju! U zadnjih 500 smo znali da je to – to, osjećali smo da je brod postigao najvišu brzinu, da ide super i da nas nitko više ne može stići (https://www.youtube.com/watch?v=J1zl-vwn3Ak)! 

           Kakav je psihološki doživljaj shvatiti da si olimpijski prvak?

          Točno onakav kakvim ga zamišljate! Koliko god možete zamisliti da je to super – to je točno tako! Najprije ću vam reći da je velika prednost osmerca da sreću možeš podijeliti s čitavom posadom, s još 7 ljudi i kormilarom. Tu su skifisti, čini mi se hendikepirani – goriš od sreće, a u trenutku prelaska linije cilja sreću nemaš s kim podijeliti. Osjećaj nekakvog oblaka sreće zapravo mi je bio najintenzivniji u onih zadnjih 500 metara. Iza nas se razvijala borba za preostale dvije medalje, ali u tim trenucima kao da s ostalima nismo bili u istoj utrci! Moram reći i to da smo u toj trci bili dosta umorni, pa i pomalo prazni, zbog neuspjeha u prednatjecanju, ali znali smo što hoćemo i po što smo došli. Bio sam u raznim ekipama na velikim natjecanjima i uvijek smo se pitali što će biti, ali na tim OI bilo je sasvim drugačije. Znate, mi smo po kvaliteti tada bili možda 7. do 15. veslači u Britaniji, ali kao osmerac došli smo u Sydney vrlo odlučni i s motom „Tko ako ne mi, kad ako ne sad!?“ Nije postojala opcija poraza, o takvom ishodu uopće nismo razmišljali! Kad bolje razmisliš to je zapravo vrlo dvojbena pozicija u kojoj u slučaju poraza imaš veliki problem!

          Po ulasku u cilj vidio sam da naši navijači skaču u jezero i plivaju prema nama… pokušavali su se popeti u čamac… kad smo izišli na ponton za dodjelu medalja odmah smo ušli u gledalište… u svakom slučaju trebalo mi je još vremena da shvatim da sam ja taj. Zapravo je doživljaj najbolje opisati s dvije riječi – olakšanje i sreća! Želim istaći da sam i nakon povratka kući u London još uvijek u sebi imao strašan poriv za pobjeđivanjem kojeg sam, skoro pa nesvjesno, prenio i u „civilni“ život. Prijatelji bi me zvali na pikado, ili bilijar, uzeo bih strelicu, ili štap i onda odustao… s njima se nisam mogao samo zabavljati uz pivo… osjećaj da i tu moram biti pobjednik, osjećaj da i njih u toj igri moram potući, bio je previše jak i samo sam mu se na taj način uspio othrvati.  

           Iza Tvoje priče zapravo vidi se da se uspjeh ne dešava samo tako i samo od sebe.

          Ne postoji „herojstvo na dan“! Ono što se kao rezultat desi određenog finalnog dana nije proizvod napora uloženog samo tog dana. Za poraz i pobjedu krivi, odnosno zaslužni, su dani, mjeseci i godine, rad uložen prije tog dana. Kao olimpijski pobjednik mogu reći da je razlika između pobjednika i poraženog uvijek velika i to neovisno o broju sekundi. Onaj tko vam kaže da su sve medalje iste ne govori vam istinu. Naravno, svaka medalja je i te kako vrijedna i rijetki uopće uspiju doći na najveća natjecanja, izuzetno rijetki osvoje medalju, ali samo je jedan prvak! Prvak je najbolji zbog mnogo dobrih razloga, a jedan od najznačajnijih je potpuna usredotočenost na ono što se radi i cilj koji se želi postići. Znate, za vrijeme Igara družili smo se među ostalima i s jednim skakačem u vis. Bio je tada 15. i pitali smo ga koliko se još misli baviti skokovima. Odgovorio nam je lakonski da misli trenirati još tri olimpijska ciklusa… a nama je naših zadnjih 250 metara bilo kao zadnje u životu!

          Može li  se uz veslanje imati još „života izvan veslanja“?

          Treninzi vrhunskih veslača su „full time“, naročito u vrijeme priprema za Olimpijske igre i vrlo je teško očekivati da netko bude redovan student i trenira onoliko i onako koliko i kako je potrebno za nastup na Igrama, ili ako baš hoćete i SP-u. Naravno, morate imati neki život, zbog osobne stabilnosti i karijere „iza“. Nije najzdravije ostati samo i isključivo u tome predugi niz godina. Druga stana te priče je potreban fokus da se ostvari ono što želiš, jer ako si na 90% možeš trenirati 10 godina i imati uravnotežen život, ali je pitanje hoćeš li moći živjeti s mišlju da si trenirao, ali nisi dao sve od sebe? Kad ideš na najviši cilj onda je potrošnja ogromna i traži sve što imaš! Iako su veslači u golemoj većini sjajni, fino odgojeni momci, zlata nema bez da si „krvoločni ubojica“ – to srebro i bronca dobro znaju.

          Sad si u, za hrvatske pa i europske i svjetske pojmove, velikom klubu - splitskom Gusaru, Kako ti izgleda priča „s druge strane“?

          Već sam više godina u Splitu. S gusarašima sam dosta dugo, to su sve moji prijatelji i bivši rivali poput Krake, Boraske, Bobana. Živim blizu Kluba i odlučio sam se uhvatiti gumenjaka što je nova situacija za mene. Imao sam sreću raditi s nekim od najboljih trenera na Svijetu tako da imam neku kompilaciju znanja i iskustva, ali ne i izravno trenersko iskustvo. Moj pristup juniorima je najjednostavniji – baviti se napretkom koji je najbolja motivacijska hrana. Utoliko je taj put jednostavan, nema magije, nema prečice do uspjeha. Zna se kako izgleda juniorski svjetski prvak – te se karakteristike mogu napisati na papir. Postoji samo jedna metoda – radi više i detaljnije od drugih.

          Oprosti što opet prekidamo, ali kad vidimo kako radi Gianni Postiglione s juniorima u Grčkoj (https://www.youtube.com/watch?v=QMU9i0w0Oyo) teško da uopće možemo zamisliti da je moguće raditi više!?

          Dakle, svi paze na sve više detalja. Više nema reprezentacija i posada koje loše veslaju, svi su jaki. Ne postoji način da budeš samo talent pa da ti je to dovoljno da dođeš do uspjeha. Bez teškog rada ne ide! Veslanje je prije svega ekipni sport i treba poći od klubova. Ako postoji majstor kojega bih mogao istaći u kontekstu ovog što sad pričamo, dakle u kontekstu zajedničkog rada, onda je to svakako Mike Spracklen (https://www.youtube.com/watch?v=_bYXrQQHse0) koji je rekao: „Okupimo ekipu, postavimo zajednički cilj i onda idemo nemilosrdno prema tom cilju!“ Jako je teško to postići. U Hrvatskoj su klubovi poprilično udaljeni, nemamo zajednički centar. Dakle, postoje realne prepreke, ali treba ih prevladati.

          Za kraj – sublimirana poruka za mlade veslačice i veslače!

          Nema jedne poruke, odnosno jedne rečenice, nemam nekog mota kojeg bih im prenio. Dragi moji, da bi se postiglo željeni rezultat važno je napredovati svakog dana, a 80% uspjeha je da se uopće prisiliš ustati i doći na svaki trening! Kao što sam već rekao, svaki čovjek, pa tako i svaki sportaš, mora se suočiti s činjenicom da nema prečice do uspjeha. Treba raditi više i bolje, treba paziti na detalje jer oni čine ukupnu sliku. Moramo raditi ono što nas ubrzava, popravljati ono što nas usporava i onda ne postoji mogućnost da nismo brzi. Zapravo, volumen rada sam po sebi nije primaran, ali primarno je znati da bez rada nema uspjeha, a trener nikog ne može nagovoriti da radi! Veslanje je u najvećem broju disciplina ekipni sport, posada mora imati zajednički cilj i biti usredotočena na njega. Mantra našeg olimpijskog osmerca je bila „Da li nas ovo što radimo čini bržima?“ Tko se može potpisati iza takvog načina života i rada, s takvim ima smisla tražiti uspjeh.

          Za ilustraciju ću vam reći da je moj sveučilišni osmerac u čuvenoj „The Boat Race“ 1997. doživio težak poraz iako smo na papiru bili favoriti. Onaj tko u Engleskoj nema pojma o veslanju i sportu uopće čuo je za to natjecanje, jednako kao i za veslanje u Henleyu, za tenis u Wimbledonu, ili utrku konja na stazi Royal Ascot. Utoliko je poraz bio teži! Dakle, bili smo većinu trke vodeći, ali su nas momci iz Cambridge-a uspjeli ipak dobiti nakon zadnjeg zavoja. Taj nam je poraz obilježio karijere, iz njega smo puno naučili, ali želim reći i to da su iz tog mog osmerca trojica ljudi osvojila zlato u Sydneyu, dok iz suparničkog osmerca to nije uspjelo nikome!

           Naglašavam da u sportu kao što je veslanje nema vanzemaljaca, svi su pobjedivi i svi su dostižni ako si spreman krenuti tim putem. Tako ćeš upoznati što je doista teško, ali ćeš se nakon toga moći suočiti s bilo čime u životu jer ovo je sport koji te stvori kao čovjeka!

          Kako vidiš budućnost našeg veslanja?

          Što se tiče sportskog napretka mladih hrvatskih veslača mogu reći da sam optimističan ponajviše iz razloga jer se imaju na koga ugledati. Pogledajte samo braću Sinković i Damira Martina, njihovu predanost ostvarenju cilja! U njima svaki od mladih može naći najbolje uzore! Oni su teški radnici… naravno za uspjeh su zaslužni i roditelji, sjajni treneri, klubovi, Savez… ali bez teškog rada nema rezultata. Međutim, potrebno je da se njihovo znanje i njihov pristup prenese na druge! Za takvo što ističem „problem“ brončanog osmerca iz Sydneya – potrebno je prepoznati zbog čega je išao brzo i kako to reflektirati na one koji dolaze.

          Također, ne smije se desiti situacija iz '95. kad smo se „klali“ u četvercima da bi samo jedan od tih četveraca išao na SP. Nizozemski trener osmerca koji je '96. na OI u Atlanti bio zlatni, poslije me osobno trenirao i pitao me je zbog čega nismo išli u osmerac. Zapravo je bio zadovoljan time jer „… da ste vi bili na Olimpijadi mi bi imali velikih problema!“

          Nakon svega, Luka je morao odjuriti u obližnji trgovački centar kupiti kakve sitnice za obitelj („U Splitu imam divnu suprugu i jednogodišnjeg sina…“), a poslije smo ga, onako s nogu, pitali kakav je njegov dojam o najuspješnijem veslaču svih vremena. Rekao nam je da je sir Steve Redgrave (https://hr.wikipedia.org/wiki/Steve_Redgrave) izuzetno „friendly“ tip i da je imao sreću jedan trening odraditi s njim u dvojcu dok je njegov veslački partner Pinsent (https://en.wikipedia.org/wiki/Matthew_Pinsent) bio bolestan. Sparirali su s Cracknellom i Fosterom utrkujući se u više serija od po 500 metara. Nakon tog treninga primili su ga u društvo „kao svoga“, ali ipak nije imao ni najmanje šanse ući u četverac. Međutim Redgrave je o njemu razgovarao s Jurgenom (Grobler – GB Rowing Head Coach) ukazujući mu da je „… mali jako dobar!“, te mu je poslije došao čestitati da dobru odrađenom treningu! Unatoč problemima s dijabetesom izgarao je na svakom treningu i u svakoj trci uvijek želeći biti prvi i najbolji! Pet zlata na pet Igara Olimpijade plod su takvog rada i usmjerenosti cilju kako njega samog, tako i posada čiji je član bio! Za ilustraciju dojma o najboljem u svjetskoj veslačkoj povijesti Luka nam je kazao kako je čitao o jednoj utrci u kojoj je sudjelovao Redgrave – u naslovu je stajalo kako je pobjednik bio ispred poraženog za jednu desetinku, ali da bi se saznalo tko je bio pobjednik sadržaj članka nije trebalo dalje čitati – on je uvijek pobjeđivao, on je bio taj!

          Što na kraju ovog i ovakvog razgovora reći? Da li je ovo bila samo veslačka priča, ili zapravo priča o životu i načelima uspjeha u životu? Odgovor neka dade svatko od čitatelja za sebe. U svakom slučaju nama ostaje za reći „Hvala Luka!“, uz zaključak kako je nesporna dodana vrijednost koju takav šampion može dati ne samo najtrofejnijem splitskom klubu nego i sustavu CRO-veslanja uopće!

Nives i Dražen C.         

  Verzija za Ispis

Pretraživač   arhiva starih vijesti Upit:   u kategoriji   - sve kategorije - Novosti Kolumne Komentari natjecanja