Dok ovo pišemo sudionici su se vjerojatno već uputili svojim domovinama i domovima, a oluja doživljaja pomalo se sliježe. Idući dani, tjedni i mjeseci zasigurno će proći u razmišljanjima kako doseći još bolju formu i treba li što/koga-koju mijenjati. Svima je san nastup na OI u Tokiju (23.07. – 08.08.'21.), neke posade su taj san temeljem ranijih plasmana već ostvarile, a neke još čekaju teške kvalifikacije – u Lucernu (CH) će se od 15. do 17.05. održati Final Olympic Qualification Regatta, dok će se od 04.do 06.06. u Gavirateu (ITA) održati Final Paraolympic Qualification Regatta. 

Znamo, Mrežu koja nas na čudesan način povezuje već su odmah nakon trijumfalnog prolaska ciljem, preplavile čestitke Valentu i Martinu. I mi smo požurili sudjelovati u tom prasku oduševljenja, stiskajući ono „super“, a sad moramo priznati da nam je prije starta svake od naše tri posade u A-finalu bila frka. Veslanje je, naime, takav sport u kojem svi puno i dobro rade, ili kako nam je to svojedobno lijepo rekao Luka Grubor :„Više nema reprezentacija i posada koje loše veslaju. Svi su jaki!“ Naravno, znamo kvalitetu braće i njihova studioznog trenera, ali opet… znamo i da su lanjski prvaci Europe (Cosmiuc i Tudosa) stalno na pripremama, kako u inozemstvu tako i u svom rumunjskom kampu, znamo da u trci sudjeluju Lodo i Vicino (ITA) jedini koji su na SP (2017., Sarasota, Florida, SAD) uspjeli pobijediti Sinkoviće, a znamo da su dvojci koji dolaze iz Nizozemske, Srbije i Francuske po prirodi stvari uvijek jako dobri. 

Prije početka utrke nadali smo se da će poslije par početnih zaveslaja loptica CRO-čamca odmah početi izlaziti ispred svih. Vjerovali smo naime, da ako tako bude, ako Valent i Martin odmah pokažu tko su orlovi među sokolovima, da našoj frci u preostalih 6 i nešto minuta neće biti razloga. I zaista, kako je utrka odmicala dva doktora veslačke znanosti izgledala su tako suvereno, tako oduševljavajuće moćno, da smo već nakon 500 metara mogli otrčati u kladionicu i staviti svu imovinu na njihovu pobjedu. Naravno, zajedno s nama utrku je gledao i jedan mali veslački početnik kojemu smo nakon ulaska u zadnju četvrtinu trke najavili da će u zadnjih 200 metara ostali stizati Sinkoviće, ali ne zbog toga jer misle da njih dvojicu mogu stići, nego zbog toga jer su ostale još dvije medalje na raspolaganju… a za srebro i broncu se također i te kako treba boriti jer su i srebro i bronca i te kako vrijedni! Nakon ulaska u cilj Internet je počeo gorjeti i sve ostalo je povijest, a mi možemo reći kako su dvojica Hrvata u vodi Lago di Varese iskopala zlato na kojem im još jednom čestitamo. Naravno čestitamo i svima ostalima „krivima“ za ovo zlatno zlato počev od malenog Karla prema starijima! 

Neposredno prije utrke braće gledali smo utrku sestara. Naravno o Ivani i Josipi se radi, o princezama CRO-izborne vrste, o našim velikim nadama za nastup u Tokiju u ženskom dvojcu „bez“. Očekivali smo od njih da pokažu kako je lanjsko EP U23 bilo samo jedan krivi korak na putu do sanjanog cilja - užitka veslanja na njihovim prvim Igrama Olimpijade. Što smo očekivali to smo (na našu veliku sreću i zadovoljstvo) i dobili: najprije su se plasirale u A-finale, a onda su se u tom tzv. Velikom finalu hrabro borile s trenutno jačima. Onima koji/e ne znaju: Josipa i Ivana su blizanke mlade tek 21 godinu, a danas su veslale protiv jedne Helen Glover (GBR) koja ima više svjetskih i europskih titula nego naše cure godina, kao i protiv Rumunjki, Španjolki, Grkinja i Irkinja koje su (koliko nam je poznato) još 2019. na SP održanom u Linzu osigurale svoje vize za najveće natjecanje sportaša Globusa. Vrijedi istaći da su od svjetske ekstra-klase posade GBR naše cure zaostale 7,52 sec., a do medalje im je falilo 6,50 sec. U svemu ovom oduševljenju onime što su ostvarile, dozvolite nam mišljenje navijača da su danas one mogle i bolje, jer činilo nam se kao da su prenapregnute i u nekakvom grču. Ne znamo je li naš dojam iole točan, ali ako je tome tako onda s još više optimizma gledamo prema Lucernu i kvalifikacijskoj regati pa im poručujemo: „Hvala na Vareseu, sretno u Lucernu!“  

Naš po redoslijedu utrka treći i već svima poznati biser, Damir Martin, veslao je u društvu velikana u koje i sam pripada. Ono što smo od njega očekivali u ovoj fazi priprema za Tokio (ili bolje rečeno oporavka od ozljeda) smo i dobili, pa još i malo više. Vidjelo se da se još uvijek ne može sasvim nositi s Zeidlerom (GER), Nielsenom (DEN), Szymczykom (POL) i Ntouskosom (GRE), ali u ovom trenutku jako je ohrabrujuće znati da je već sada bolji od izvrsnog Borcha (NOR), ali i čitavog niza veslača kojima je plasman u A-finale ostao samo san. Znamo da će mu ovo peto mjesto, a još više pokazano veslanje, biti onaj željeni vjetar u široka prsa (da, da veslačima treba vjetar u prsa!) i da će mu pokazati kako je Varese bio usputna postaja, tek jedna stepenica, pred onaj najveći cilj – Tokio!  Tamo je već izravno plasiran i sad se može mirno dalje pripremati! Sretno Damša! 

Za kraj valja statistički podvući o kakvom se uspjehu hrvatskog veslanja (opet) radi. Dakle, u Italiju smo poslali 5 posada od kojih su čak tri ušle u A-finale, dok je mladi četverac „bez“ svoje natjecanje završio u B-finalu, a iznenadno formirani dvojac na pariće u C-finalu. Na EP-u su nastupile posade iz 35 zemalja, a zlata su otišla u 13 zemalja. Najviše prvih mjesta zaslužila je izborna vrsta GBR (5), pa onda Italija (3), Mađarska-Rumunjska-Nizozemska po dva, te po jedno prvo mjesto Hrvatska, Bjelorusija, Njemačka, Ukrajina, Norveška, Francuska, Irska i Rusija! Čast je biti u takvom društvu, a za pouku našim mladim veslačicama i veslačima ponovimo riječi Luke Grubora: „Pogledajte samo braću Sinković i Damira Martina, njihovu predanost ostvarenju cilja! U njima svaki od mladih može naći najbolje uzore! Oni su teški radnici… naravno za uspjeh su zaslužni i roditelji, sjajni treneri, klubovi, Savez… ali bez teškog rada nema rezultata!“ 

Na kraju, ali ne i najmanje važno: čast je poznavati tako dobru osobu s kojom nas je veslanje povezalo, dragu Juliu Kowacic, službenu fotografkinju reprezentacije Poljske! Naime, treba znati da se veslačke fotografije prodaju po cijeni od 150 do 450 EUR, a Julia već više godina benevolentno poklanja svoj rad  za ilustriranje onog što pišemo u interesu hrvatskog veslanja. Zato opet glasno od svih nas za nju: DZIEKI JULIA, JESTES WSPANIALY! 

Aspiriniks