CRO sport, kako dalje - zahvaljujući i usprkos
10.08.2021. 16:10:27
| By:
Aspiriniks
Prije, tijekom, a naročito nakon Igara XXXII Olimpijade (Tokio 23. srpnja – 08. kolovoza 2021.), uz pohvale sa svih strana većini naših sportašica i sportaša – sudionica/ka Igara, zainteresirani su imali prilike pročitati i čuti žal medijskih izvjestitelja za sudbinom momčadskog/ekipnog sporta u Republici Hrvatskoj.
Tako smo, primjerice,
u najvažnijem sportskom listu „Sportske novosti“ imali priliku pročitati
tekstove uvaženih novinara gosp. Nevena Bertičevića („Evo kako objasniti potop
svih naših momčadskih selekcija, uključujući i jedinu koja je bila u Tokiju“,
SN 08. kolovoza 2021.), te gosp. Tvrtka Puljića („Hrvatskom sportu treba
reforma, ali da država to iskreno želi napraviti onda bi povukli ovakav potez“,
SN 09. kolovoza 2021.).
Kao što je uvodno istaknuto, a
što se i iz navedenih tekstova dade iščitati, gotovo unisoni su žal pripadnika
tzv. „sedme sile“ zbog neuspjeha košarke i rukometa u pokušajima kvalificiranja
na OI, te razočaranje zbog razmjerno lošeg plasmana vaterpola. Naravno da je
svakom prosječnom ljubitelju sporta u Hrvatskoj i te kako stalo za uspjesima
cura i mladića u dresovima s nacionalnim grbom, naravno da bi bilo ljepše da su
CRO-košarka, nogomet, odbojka, vaterpolo… stalni sudionici ljetnih Igara
Olimpijade, ali što ako tome nije tako i što učiniti da tome bude tako? Po nama
dio odgovora može se naći u razgovoru s gosp. Perom Kuterovcem pod naslovom
„Jedan od najcjenjenijih stručnjaka upozorava na urušavanje sporta u Hrvatskoj
– nikakav sustav ne postoji, mi se skrivamo iza medalja osvojenih u Riju“ (SN,
19. ožujka 2018.) iz kojeg citiramo dva kratka, ali izuzetno bitna, odlomka u
kojima gosp. Kuterovac ističe:
„Kompletan sustav treba mijenjati. Dat ću vam primjer iz plivanja, mog
baznog sporta. U plivanju dosta djece odustaje na prijelazu iz osnovne u
srednju školu jer ih obveze u školi ubijaju. Drugi je filter prijelaz iz
srednje škole na fakultet jer je kod nas definitivno nemoguće studirati i
baviti se organizirano sportom. Tu posebno gubimo vrhunski talentiranu djecu.
Da bi netko bio vrhunski sportaš, taj tjedno mora trenirati između 15 i 30
sati, a to je nemoguće za nekoga tko želi biti dobar i na našem fakultetu.
Američki su fakulteti, naprimjer, složeni tako da potiču studente na sport, a
ne da ih maknu od njega. Kod nas je sve naopako. To je užas.“
„Nogomet sada povlači djecu već s pet godina, a to je debelo prerano za
bilo kakvu specijalizaciju. Svako bi dijete moralo najprije proći bazne
sportove kao što su atletika, gimnastika, hrvanje, plivanje… a onda se odlučiti
za neki loptački sport. Vući u nogomet djecu tako rano dugoročno će štetiti
svima, a onda i samom nogometu. Ili da naprave u klubu neku univerzalnu školu u
kojoj će djeca slijedeće dvije godine učiti više sportova.“
Prepoznajemo li se mi iz svijeta
veslanja u gore citiranim riječima gosp. Kuterovca?Prepoznaju li se u tim riječima
kolegice/kolege iz plivanja, atletike, gimnastike, biciklizma, jedrenja…? Po
nama svakako da, ili bi se bar trebali prepoznati. Pogledajmo samo koliko smo
mi u veslanju sjajnih momaka i cura izgubili uvođenjem tzv. „Bolonje“ jer nakon
završetka srednjoškolskog obrazovanja prekidaju s treningom koji bi odgovarao
njihovu talentu. Radi se o tisućama! Pretpostavimo samo koliko smo cura i
momaka možebitno nadarenih za veslanje propustili zbog onih koji su ih
„povukli“ već s pet godina. Radi se o desecima, ako ne i stotinama, tisuća!
Što učiniti? U svakom
organiziranom društvu na prvom potezu uvijek je (svemoćna) Država. Treba biti
pošten i odmah reći kako je Država uključujući pod tim pojmom i općine, gradove
i županije, ipak već nešto i učinila (stipendije, zapošljavanja u MORH-u,
sportski odjeli u pojedinim srednjim školama, izgradnja sportske infra i
suprastrukture), ali to očito nije dovoljno, ili je bar premalo, osobito u
usporedbi s svim što se svrstava pod pojam kulture. Međutim, već i da se Država
sustavno pokrene temeljem nekog sveobuhvatnog programa učinci takvog pokretanja
u smislu postizanja vrhunskih plasmana/rezultata vidjeli bi se najranije za 2,
a realno za 3 olimpijska ciklusa. Brže učinke, pak, može se proizvesti
promjenama društvene okoline u kojima bi promjena sadašnje orijentacije medija
od novca prema širem društvenom interesu bila i te kako važna. Tako, npr. kad
pogledamo sportske rubrike tiskanih medija vidimo da je golema većina sportova,
što znači i atletika i gimnastika i plivanje, svrstana u nekakve sport-mikseve
i „Ostalo“. S TV-kućama je stvar ista, ako ne (s nekima) i gora gdje se često
kao glavne sportske teme iznose vijesti iz komercijalnih sportova jer urednici
očito misle kako prije jedne vijesti iz npr. domaće atletike (ako vijesti uopće
bude) pozornost javnosti treba usmjeriti prema nekom od nogometnih klubova iz
tzv. lige petice, NBA, F1 i sličnom. Dakle, mediji jesu zaista „sedma sila“,
njihova društvena odgovornost je golema, a jednako toliko je njihov utjecaj pa
kad već spominjemo medije pitamo se hipotetski da je situacija bila obrnuta tj.
da je Hrvatska umjesto Francuske u Tokiju u ekipnim/momčadskim sportovima
osvojila tri zlata, po jedno srebro i broncu, da li bi se u medijima pojavile
žalopojke tipa „… propada nam tzv. pojedinačni sport, nemamo atletike,
plivanja, veslanja, jedrenja… “. Čisto sumnjamo! Lako, je, dakle, lamentirati
kako ne valja ovo i ono, a zapravo se, u pravilu, nesvjesno zalagati u korist
štete naših sportašica i sportaša, njihove perspektive i uspjeha na najvećim
svjetskim natjecanjima. Naglašavamo kako ovdje govorimo općenito o pojavi, ali
valja naglasiti ima sjajnih primjera novinarki/novinara koje/i i te kako znaju,
hoće i mogu. Zbog straha da koga od takvih ne ispustimo, ovaj put o imenima
nećemo.
U svakom slučaju nešto se pozitivno treba
desiti jer će u suprotnom još u Parizu doći do osvajanja pokoje medalje kao
ploda individualne upornosti, ili stjecajem okolnosti, a onda u Los Angelesu
(2028.) i Brisbaneu (2032.) više nećemo imati što nego se nadati u slučaj.
Stoga još jednom citiramo gosp. Kuterovca: „Znate
još nisam upoznao hrvatskog sportaša koji je bio prosječan i kao talent i
prosječnim rezultatima pa ga je sustav izbacio. A to je zadaća sustava, jer
genijalci mogu isplivati i bez njega, a drugi ne mogu bez sustava. E sada,
koliko smo mi potencijalno sjajnih sportaša izgubili zbog toga što nikad nismo
imali sustav, može se samo nagađati, ali sigurno je u pitanju stravično velika
brojka.“ Ne bismo htjeli biti optuženi teoretičarima zavjere, ali moguće je
kako je i nepostojanje sustava zapravo sustav koji nekom/nekima odgovara.
Na kraju veliko hvala svim
roditeljima koji svoju djecu ipak upućuju u sportove kao što je veslanje jer
kako kaže glavni trener V.K. „Krka“ gosp. Milan Radečić: „Naša su djeca najbolja djeca u gradu… nema slave, nema novaca… samo
veliki rad i veliko prijateljstvo bez kojih nema brzine čamca!“
