Iztok Čop, priča jednog prvaka
22.04.2009. 22:19:01   |  By: Aspiriniks

Naš vrijedni Iztok poslao nam je sa Bleda svoj očekivani memoarsko-didaktički uradak. Pročitajte što i kako misli jedan istinski sportski as. Oduševio nas je još jednim detaljem: ponuda je bila da piše na slovenskom, a on je poslao tekst na hrvatskom kojeg objavljujemo u integralnom izdanju smatrajući da time još više dobija na uvjerljivosti i "boji".

Baš ovih dana počinje moja 25. godina u veslanju. Kao klinac od 13 godina sam nakon bavljenja sa svim mogučim sportovima u okolini doma probao i veslati. Pošto sam uvijek više volio sportove koji zahtijevaju izdržljivost odmah sam se “našao” u veslanju. Nije da nisam volio skijaško trčanje i atletiku, kojima sam se bavio među mnogo ostalih sportova, ali ovo je bilo na drugoj razini.

Odmah sam primijetio, da se u veslanju radi ozbilnije. To više nije bila igra, gdje trening nije bila obaveza koju si odabrao,  nego samo trenutni izbor aktivnosti pojedinog dana. U veslanju, pomalo i zbog nedostatka čamaca, izostajanje od  treninga, ili loša realizacija, odmah su te “ostavili na obali”. Gledajuči starije članove kluba, koji su bili i reprezentativci tadašnje Jugoslavije, u meni je rasla želja, da i sam nekad izborim dres jugoreprezentacije. Pošto su u klubskim vitrinama bile i medalje sa juniorskih prvenstava svijeta, znao sam da kvalitet rada to omogučava. Ali nisam odmah shvatio, koliko veslač mora sam uložiti u izgradnju rezultata.

Prve godina u veslanju nisam bio ništa više nego prosječni klinac u klubu. Ako se nisam maksimalno trudio, nisam se ni približio medaljama na lokalnim regatama. A medalje su bile veliki imperativ. Nakon druge godine u veslanju, neosvajajuči ni jednu jedinu medalju u sezoni, skoro sam odlučio prestati. Srečom nešto me zadržalo na Bledu, pa je treće sezona bila sjajna. Sa Denisom Žvegljem smo 1988. u kategoriji mlađih juniora izgubili samo dve utrke dublova u sezoni i več smo radili planove za juniorsku sezonu '89., kad bi napokon morali zaveslati u dvojcu "bez".

Svi su nas zvali naivčine, kad smo im spomenuli brzinu, kojom za godimu dana planiramo odveslati 2 kilometra. Neću nikad zaboraviti trenera Janšu, koji nam je, krajem '88. godine, smijući se obečao medalju na juniorskom prvenstvu svijeta, ako realiziramo naš plan.

I tako, nakon osvajanja prve i druge zlatne medalje u juniorski konkurenciji, '91. puni samopouzdanja jedva smo čekali, da se suprostavimo najboljim dvojcima tadašnje države I nakon toga slavnome Stevenu Redgraveu. Gledajuči sa današnjim očima i iskustvima, tada smo bili naivno samopouzdani, pošto nismo imali pojma, šta se sve može desiti u utrci. Naša filozofija bila je jako jednostavna; ako smo brzi na treningu, na trci mora da smo još puno brži. I to nam je neko vreme i dobro služilo, sve dok nismo počeli gubiti i protiv posada, koje smo prije pobeđivali.

To je bio prvi veći šok nakon 3 neočekivano uspješne sezone. I prvi put smo ostali bez ideje rešavanja situacije.

To je često najkritičniji trenutak mnogo vrhunskih sportaša. Kako se čovjek snalazi u, prema prvim procijenama, bezizlaznoj situaciji. Tada je na kraju sve prošlo dosta jednostavno, jer nam je čamac, nakon što nama je trener mijenjao pozicije, ponovo krenuo, I opet smo bili skoro ispred Engleza.

Ali u neobičnim situacijama sam se od tad našao sve češće i češće. Sa odlaskom Denisa na studij u SAD, ostao sam bez partnera. Bez alternative mi je ostao samo skif. Mogao sam birati: ili tražiti druga rešenja i isprike za manje ambicije u sezoni, ili krenuti među skifiste i dokazati, da smo mi rimenaši čak i bolji od njih.

Nakon dvije uspješne, došle su tri sezone “neuspjeha”, pošto sam uvijek završio odmah ispod pobedničkog postolja.

Za svaku sezonu sam našao, više ili manje objektivne, razloge za neosvajanje medalje, ali gledajuči sve tri zajedno, znao sam, da nešto nije u redu.

Gledajuči tadašnju situaciju sa današnjim očima i iskustvima, vjerovatno ne bi ni jedna sezona ispala bez medalje. Ali svaka škola nešto košta. Bio sam primoran nešto poduzeti, ali prvo sam preanalizirao moj protekli rad, fizičko stanje i planove za bodučnost do svakog detalja.  Odluke, koje sam donio, nikad nisam požalio, iako mnogi, sa kojima sam radio, nisu bili zadovoljni mojim odlukama. Imao sam i malo sreče, ali ako se ne bi počeo sam brinuti o treningu (ne samo pratiti planove trenera), kao o utjecaju mnogih ostalih aktivnosti na rezultat u čamcu, sigurno ne bi uspio osvojiti 10 medalja na svetskim prvestvima i OI zaredom.

Za uspjeh na svetskoj razini  mozaik mora sastavljati mnogo elemenata , ali ako fali  samo jedan, sve može propasti. Često govorim ljudima, da je veslačka staza ravna, pa zbog toga nema prečica na putu do cilja. Gledajuči natrag, mi se mičemo naprijed. Zbog toga cilj nam mora biti jasno u vidu, ali uvijek vidimo što ostavljamo iza sebe.

Osnova svega je, pored optimalnih uslova, ozbiljan rad i dobro planiran program rada. Uz to se svaki pojedinac mora razvijati unutar svog karaktera, biti pošten do sebe i ostalih članova ekipe.

U posljednjih nekoliko godina, često sam imao prilike veslati sa najboljim svjetskim veslačima u istom čamcu. Iako nije uvijek sve išlo prema očekivanjima, u tim sam kombinacijama uvijek uživao. Kad radiš sa ljudima, koji znaju šta treba uložiti u uspjeh, možeš se osloniti na njih i razmišljati samo o svom doprinosu ekipi. Jednostavno znaš, da će svatko odraditi najbolje što može.

Na žalost takve su prilike rijetke, kao što su rijetki i pravi šampioni. Jer šampion je mnogo više nego samo pobednik. Šampion mora biti svjesan i svoje odgovornosti i doprinosa pozitivnih utjecaja na  okolinu.

Biti uspješan, biti šampion nije samo čast, ponekad i privilegij, nego velika odgovornost. Što više šampiona je svjesno toga, te više će se novih (šampiona) odgojiti.

Iztok Čop

  Verzija za Ispis

Pretraživač   arhiva starih vijesti Upit:   u kategoriji   - sve kategorije - Novosti Kolumne Komentari natjecanja