Igor Velimirović, (novi) ogled o veslanju
19.10.2009. 17:43:45   |  By: aspiriniks

Niže možete pročitati novi prilog gosp. Igora Velimirovića, ovaj put na temu veslačkog jučer - danas - sutra. Kako to od Igora obično biva članak je jako zanimljiv, a namijenjen je onima koji na temelju prošlosti žele vidjeti budućnost. Hvala Igoru na pomoći oko aktualiziranja www.vkkrka.hr, a koristimo priliku i da mu čestitamo na prinovi u obitelji!
Također, kako se najčešće desi da naša dva kolumnista "idu" u javnost zajedno obavještavamo vas da ovoga puta tome neće biti tako jer je Pavle do idućeg proljeća na poslijedoktorskom studiju u SAD. Stoga ovim putem pozdravljamo Pavla i želimo mu uspješan boravak u zemlji preko velike bare.

Period od dvadeset godina u veslanju – što se promijenilo?

Koliko se veslački sport promijenio u periodu od dvadeset godina? Uz brojne organizacijske promjene, kao što je primjerice prilično promijenjen program olimpijskih disciplina, te neke tehničke, kao što su novi oblik lopate vesala i novi materijali izrade opreme, čini se da je sve drugo ostalo jednako. Ili možda nije? Analizom rezultata na tri svjetska prvenstva u razmaku od 20 godina neke uočene zanimljivosti komentira Igor Velimirović.

Period od 20 godina relativno je dugo razdoblje u kojem se može mnogo toga dogoditi u ljudskom društvu: ratovi, raspadi jednih i nastanci drugih država, ekonomske krize i uzleti, itd. U životu jedne osobe 20 godina je period u kojem čovjek odrasta i sazrijeva, u radnom smislu predstavlja polovicu radnog vijeka a u životnom u prosjeku četvrtinu života. Koliko je pak 20 godina u razvoju jednog sporta? Bez ambicije za znanstvenim odgovorom na ovo pitanje, poslužiti ću se arhivom rezultata sa tri različita Svjetska prvenstva u veslanju razmaku od 20 godina, i to za nekoliko pojedinačnih disciplina koje su nekad ali i danas predstavljale udarne muške discipline.

Prvo prvenstvo odabrano u ovom pregledu je ono održano na slovenskom jezeru Bled u tadašnjoj Jugoslaviji, i to 1989. godine. Bila je to tada post-olimpijska godina, gdje su kao glavne zvijezde nastupali tadašnji aktualni olimpijski pobjednici kao što su skifista Thomas Lange iz tadašnje Istočne Njemačke, u rimenu pak Steven Redgrave (ovdje prvi i jedini puta na SP s novim partnerom Berisfordom), pa zatim braća Abagnale iz Italije u dvojcu sa kormilarom, itd. Bledsko prvenstvo je prve seniorsko prvenstvo na kojem je nastupio Mathew Pinsent, tada juniorski svjetski prvak iz 1988, a ovdje je nastupio u 4+. Kako Redgrave, usprkos rekao bih odličnom dvostrukom nastupu na Bledu  (srebro u dvojcu bez iza izvrsnih Istočnih Nijemaca te peto mjesto u dvojcu sa) sa partnerom Berisfordom nije bio sasvim zadovoljan, slijedeće je godine za partnera odabrao mladog Pinsenta. Ostalo je povijest…Bled je kao i uvijek odlično ugostio svjetske veslačice i veslače, a tadašnju reprezentaciju Jugoslavije su u najuspješnijim disciplinama uglavnom zastupali slovenski veslači: brončani dvojac sa, finalisti u dvojcu bez te finalisti u četvercu bez u kojem su tada uz jednog Bleđana i jednog veslača iz Beograda u posadi sjedili Riječani Fabijanić i Butković. Legendarni Zlatko Celent je tada na svojem zadnjem seniorskom Svjetskom prvenstvu nastupio u četvercu sa, koji je imao dosta problema s ozljedama te su tada bili ukupno sedmi (godinu dana ranije na OI u Seulu su bili u finalu). Za informaciju mlađim čitateljima, tada su tek ušla u modu plastična odnosno karbonska vesla, te je na tom prvenstvu još bilo posada koje su veslale drvenim veslima. Lopata je jasno bila simetričnog „macon“ oblika. Također, još uvujek tada nije bilo rijetkost vidjeti potpuno drvene čamce, iako je prevlast plastičnih materijala postajala polako očita. Uvjeti su na stazi za vrijeme prvenstva bili vrlo dobri, bez jačeg vjetra te su vremena bila standardno „bledska“, dakle možda nešto malo sporija nego li je to slučaj na drugim stazama.

Drugo prvenstvo u nizu koje ćemo ovdje malo promotriti bilo je održano 1999. godine u St.Catherinesu u Kanadi. Ovaj put je to bila pred-olimpijska godina, uoči sjajne olimpijade u Sydneyu godinu dana kasnije. Od zvijezda tadašnjeg programa ističemo u samcu Novozelanđanina Wadella i Švicarca Mullera (Muller aktualni, a Wadell budući olimpijski pobjednik), Redgrave je i dalje bio nedostižan za sve u rimenu ali ovaj puta u četvercu bez kormilara. Hrvatska je na ovom prvenstvu nastupala sa ne baš mnogobrojnom ali dobrom reprezentacijom, u kojoj se isticao brončani dvojac bez Saraga/Martinov. Inače često poznavatelji veslanja rado ističu upravo tadašnje finale dvojca bez kao demonstraciju perfektne tehnike kombinirane sa odličnom fizičkom spremom koju je tada pokazao australski dvojac Tomkins/Ginn. Vrijeme je u Kanadi bilo raznoliko, tako da su discipline prvog dana održane po jakom „sa“ vjetru, dok je drugi dan finala bila snažna kontra.

Treće prvenstvo koje ćemo uzeti kao referencu u analizi je netom održano prvenstvo u Poljskoj, na stazi Malta u Poznanu. To je dakle ponovno post-olimpijska godina, kada se očekuje pregrupiranje i pomlađivanje reprezentacija. Ponovno je ovdje u samcu dominirao jedan Novozelanđanin, Mahe Drysdale, a u rimenu su opet dominirale uobičajeno jake nacije GBR i GER. Mi smo ovaj puta imali jake predstavnike u skulu, gdje je naš četverac skul u sastavu braća Sinković, Martin i Šain za malo ostao bez medalje, na nezahvalnom četvrtom mjestu. U Poznanu je u finalima puhao jaki „mit“ vjetar, a neke utrke, primjerice muški samac, su bile najbrže u povijesti.

Gledajući ta tri prvenstva, jedan je pomalo nevjerojatan podatak da su na sva tri nastupili dva veslača, a to su Vaclav Chalupa i Jurij Janson. Još je neobična i činjenica da su obojica kroz to vrijeme promijenili države za koje su nastupali: Chalupa je nakon Čehoslovačke poslije nastupao za Češku, dok je Janson nakon SSSR-a kasnije nastupao za Estoniju. Na Bledu su obojica bili u finalu samca (Chalupa s medaljom!), u Kanadi je Chalupa opet u samcu bio finalist a Janson prvi u B finalu. U Poljskoj je Chalupa najavio prestanak karijere, i za tu priliku odlučio voziti čak dvije discipline, dvojac sa i dvojac bez, te u ovoj prvoj došao do srebra. Janson je u Poljskoj ponovno bio u samcu, ali nakon neulaska u polufinale nije više nastupio u borbi za C i D finale. Moguće je da je to i njegovo zadnje prvenstvo.

Za ovaj pregled sam odabrao sljedeće discipline: M1x,  M2x, M4x, M2-, M4- i 8+. Bilo bi sjajno uspoređivati i 4+ odnosno 2+, ali kako su te discipline ispale iz Olimpijskog programa nakon OI 1992. tako se nažalost i interes ali i kvaliteta nastupa u tim disciplinama bitno smanjila. Te su okolnosti dovele čak i do izbacivanja četverca s kormilarom iz programa Svjetskih prvenstava nakon što je ta disciplina zadnji puta bila u programu na SP 2007. godine  u Minhenu. To je velika šteta, jer su primjerice na Bledu upravo 4+ i 2+ bile možda i najinteresantnije utrke.

Pogledajmo sada pregled disciplina u skul finalima na ta tri prvenstva, uz napomenu za mlađe čitatelje dok gledaju rezultate s Bleda: RDA je Istočna Njemačka, RFA je bila Zapadna Njemačka, URS je bila oznaka Sovjetskog Saveza.

Prilikom pregleda rezultata samaca prvo upada u oču nevjerojatna izjednačenost finalista na Bledu, gdje je primjerice četvrto-plasirani Broniewski zaostao za pobjednikom Langeom manje od 4 sekunde, dok je recimo Waddel u Kanadi već drugoplasiranog Mullera ostavio preko četiri sekunde. Trka samaca u Poljskoj bila je najbrža u povijesti. Zanimljivo je vidjeti da je Češka (odnosno na Bledu Čehoslovačka) imala finalista u skifu u sva tri navrata, a da Novi Zeland ipak dominira ovom disciplinom u zadnje desetljeće. Na Bledu je i utrka dublova bila iznimno zgusnuta, jer je šestoplasirana posada Zapadne Njemačke zaostala za pobjednicima Norvežanima oko 6 sekundi. No, i u Kanadi u u Poljskoj su prva tri plasirana čamca bila unutar dužine, jer očito u dublu rijetko imamo posadu koja deklasira konkurenciju. Kod četveraca skul je vidljiva prevlast Nijemaca, a oni koji su mislili da Poljaci tek zadnjih godina imaju brzi četverac skul mogu vijeti da su i ranije imali brzih posada. Inače, u skulu su prije dvadesetak godina dominirali Skandinavci, posebno Norvežani ali i Šveđani. Danas Norvežani osim Tuftea u samcu teško sastavljaju brzu veću skul posadu, a Šveđani su gotovo nestali sa svjetske veslačke karte.

Da vidimo dalje kako su izgledala finala u rimen disciplinama, i to u dvojcu, četvercu bez i osmercu:

Pregledom rezultata rimena jasno je da je najjača rimen nacija svijeta Velika Britanija: oni su imali finaliste u svim promatranim rimen disciplinama na sva tri prvenstva. Dok su Nijemci bili razdvojeni na Istočnu i Zapadnu Njemačku, mogli su imati na Bledu prvi i drugi osmerac u finalu; ujedinjeni, na prvenstvu u Kanadi 10 godina kasnije nisu mogli niti do finala! No očito je da su Nijemci konačno ponovno uspostavili dobar model rada, jer se evo u Poljskoj ponovno vraćaju na tron osmerca. Od veslača u tim finalima dobro je istaknuti čuvenu braću Pimenov iz tadašnjeg SSSR-a, ali zanimljiva osoba je i Talijan Rafaelo Leonardo, inače svjetski prvak i olimpijski medaljaš iz četverca bez, koji je u ovom pregledu zastupljen u dva finala osmerca. Dve medalje u osmercima ima i Tim Foster, veslač istog godišta kao i Mathew Pinsent koji je s njim u paru i bio svjetski juniorski prvak u dvojcu bez 1988.

Što se uopće iz ovako selektivnog pregleda, koji ne obuhvaća niti sve disicpline niti sve godine, može uopće zaključiti? Naravno, detaljnija analiza koja bi dala nedvosmislene rezultate nije moguća. Ipak, zaokružimo ovaj pregled s nekoliko komentara:

-     Često se čuje među trenerima i veslačima izjava da je konkurencija u veslanju sve jača i da je sve teže doći do medalja i finala na SP. Istina je da vremena zaista idu prema do jučer nezamislivim granicama, ali tako je u sportu općenito – sjetimo se samo atletike i plivanja! Rezultat je to tehnološkog napretka opreme, napredne metodologije treninga i sl. Međutim, ako pogledamo primjerice prvenstvo na Bledu vidjeti ćemo da je u finalima razlika između prvog i šestog u finalu često bila jednaka ili čak manja tada nego li je to danas slučaj, što znači da je bio podjednaki broj izjednačenih posada u svjetskom vrhu bio prisutan tada, kao i danas. Neke nacije koje su bile jake prije 20-tak godina više ne postoje (Istočna Njemačka, SSSR), neke nemaju jako muško veslanje kao nekad (Bugarska, Rumunjska, Švedska, dijelom Norveška) ali su se pojavile druge nacije koje su zauzele njihovo mjesto (Slovenija, Grčka) a neke su i jučer i danas standardno jake (Velika Britanija, Njemačka, Italija, SAD,…). Ja zaključujem da veće razlike u osnovi nema: za uspjeh na svjetskom nivou danas je možda potrebno treningu i pripremi pristupiti daleko sistematičnije, multidisciplinarno, modernijim metodama i uz veću pažnju na detalje, ali je količina znoja i broj preveslanih kilometara koje treba obaviti u treningu otprilike jednaka kao i prije dvadeset godina. Naravno, onih 5% talenta veslača koji su nužni za uspjeh su potrebni bili kako tada tako i danas. Sport se mijenja, pa i veslanje; međutim, uzeti medalju na SP jednako je teško bilo prije dvadeset godina kao što je teško i danas,  u svakom vremenu jasno na svoj način.

-     Koliko dugo može trajati karijera vrhunskog veslača? Primjeri Chalupe i Jansona pokazuju dakle i više od 20 godina! No, samo dva veslača u ovom pregledu imaju medalju na više od jednog prvenstva, i to oba iz Velike Britanije: Steven Redgrave i Tim Foster. Ima još veslača koji su bili u više finala (Tufte, Špik, Hajek, …) ali se naravno najveći broj veslača u ovom pregledu pojavljuje samo jedanput. To ipak pokazuje da je u prosjeku za jednog veslača teško biti u vrhuncu forme i treninga dulje od 10 godina, i da je stoga važno šanse koje se ukažu posadama važno iskoristiti čim prije, jer druge šanse dolaze rijetko.

-     Što je proteklih 20 godina u veslanju značilo za Hrvatsku? S obzirom da je Hrvatska samostalno počela nastupati tek iza 1992. godine i OI u Barceloni, još čekamo jubilej prvih dvadeset samostalnih godina u međunarodnim nastupima. Kontinuitet veslanja u Hrvatskoj je jasno dosta duži od toga. Čini se da su uvjeti u usporedbi s uvjetima prije dvadeset godina bitno bolji: imamo više klubova, čamce i drugu opremu uglavnom jednako dobru kao i sva konkurencija, veslači odlaze na sve potrebne regate i pripreme, svi uvjeti za trening su prisutni. Ipak, čudno je da današnji veslači i veslački savezi u Hrvatskoj ipak smatraju da jako loše financijski stoje, i da su prikraćeni u odnosu na druge sportove. Vremena su se promijenila, veslači su prije dvadeset godina sanjali da imaju barem jednako dobar čamac i vesla kao konkurencija dok o novcu i drugim uvjetima izvan veslanja nisu razmišljali u velikoj mjeri. Danas su neke druge stvari, primarno novac, daleko važnije…Podsjećam na jedan detalj koji će današnjim mlađim veslačima zvučati nevjerojatno: bilo je veslača iz bivše države koji su, u očaju što nisu imali na raspolaganju čamce barem usporedive kvalitetom s onima drugih reprezentacija, doslovno ukrali čamce i vesla jednoj jakoj reprezentaciji netom nakon Svjetskog prvenstva na Bledu, reagirala je tada i policija... Bez ikakve namjere da opravdavam krađu jer je ona nedopustiva u bilo kojem obliku, želim samo ilustrirati kolika je bila želja tadašnjih veslača da barem dobiju jednake početne uvjete kao konkurencija. Danas se čini da naši veslači u većini gradova i klubova u Hrvatskoj u startu imaju tehničke uvjete kakve su ondašnji veslači mogli samo sanjati, ali su se očito motivacijski faktori kako u sportu tako i u društvu općenito drastično izmjenili.

-     Od kojih država treba učiti? Svakako je u povijesti poznat slučaj Istočne Njemačke, koji su sa svojim modelom državno upravljanog sporta postigli da su u veslanju bili redovito za klasu ispred svih, te su mogli i poslužiti kao uzor – naravno, ne govorim o zloglasnom i ponekad dokazanom sustavnom programu dopinga već ipak o nesumnjivo odličnoj fizičkoj, tehničkoj i psihičkoj pripremi tadašnjih sportaša Istočne Njemačke. Nešto od tog naslijeđa je ostalo i u danas ujedinjenoj Njemačkoj. No, ako je vaš interes primarno rimen, onda povijest pokazuje da će u gotovo svim slučajevima i svim disciplinama jedan od najozbiljnijih konkurenata biti posada Velike Britanije. Zanimljivo, ako pitate trenere i veslače tko su im uzori, rijetko će spomenuti Britance, usprkos činjenici da je u njihovim redovima veslao najbolji veslač u povijesti Steven Redgrave, te da po redovitosti osvajanja medalja u rimenu imaju najbolje rezultate. Posade SAD su tradicionalno primarno usmjerene na osmerac, često se ističe dobra tehnika u skulu Norvežana, svi treneri vole zaveslaj koji prezentiraju Australci i u rimenu i u skulu, itd. No prema dosadašnjim rezultatima, pratiti Nijemce i Britance vjerojatno je dobitna kombinacija. Nama u Hrvatskoj nije baš lako birati regate a pogotovo treninge uz njemačke i britanske posade. No, možda nije potrebno gledati tako daleko, dovoljno je baciti pogled iza Bregane: posade Slovenije (doduše prije dvadeset godina na Bledu u sastavu Jugoslavije) redoviti su sudionici finala i česti osvajači medalja. Pametnom dosta. Pa kad se sljedeće godine vidimo na regati Croatia Open gdje nam jedna od najuspješnijih svjetskih nacija u veslanju (s obzirom na broj aktivnih veslača i klubova) dolazi u pripremnom periodu izmjeriti stanje forme u našem dvorištu, onda to treba cijeniti i najbolje iskoristiti.

  Verzija za Ispis

Pretraživač   arhiva starih vijesti Upit:   u kategoriji   - sve kategorije - Novosti Kolumne Komentari natjecanja