Mijo Rudelj – razgovor
28.07.2010. 15:23:58   |  By: aspiriniks

Ovih dana imamo prilike ugostiti u našem Klubu Miju Rudelja, jednog od najboljih mladih veslača Hrvatske, momka koji je sportski odrastao u HVK „Marina Kaštela“, a sada nastupa i za svoj matični Klub, ali i za sveučilište na kojem studira u SAD. Mijinu nazočnost u Krki iskoristili smo za obavljanje razgovora kako bi šira veslačka (i na samo veslačka) javnost imala prilike nešto više saznati o  osobi koja već s 20 godina života uspješno i paralelno razvija akademsku i sportsku karijeru. Zadovoljstvo biti sugovornicima mladića iz Kaštel Kambelovca imali su Dražen i Nives Crnogaća, a Aspiriniksu je preostalo samo da Mijin glas s diktafona prenese na medij i sve skupa uobliči. Pitanja nismo posebno navodili, već smo razgovor podijelili u prepoznatljive odlomke prema Mijinom kazivanju.

O početku:

„Rođen sam u lipnju 1990. u Splitu  kao i svi Kaštelani, a odrastao sam u Kaštel Kambelovcu, kod naše Kule gdje su me 1996-97. „pronašli“ aktivisti iz tada novoosnovanog veslačkog kluba. Ljudi iz Kluba tada su obilazili domove Kambelovčana i šire. Dijelili su majice animirajući djecu da dođu veslati. Njihovom pozivu sam se odazvao i u Klubu sam prošao sve uzrasne selekcije od B-kadeta do seniora. Vidio sam neki smisao u veslanju i zato sam ostao u ovom sportu. Prvi treneri su mi bili Tonči Banović i šjor Pićo Stipaničev.“

Srednja škola i veslanje:

„Nakon osnovne škole upisao sam bio Matematičku gimnaziju (MIOC) u Splitu, ali zbog svakodnevnih putovanja iz Kambelovca u Split i natrag na kojima sam mijenjao po dva bus-a u jednom pravcu i trošio po dva sata na taj put, nisam uspijevao uskladiti školu i veslanje.  Nakon završetka prve godine srednje škole nastupio sam na 2005. na Državnom i bio treći. Imao sam dobru brzinu čamca i vidio sam da mi veslanje definitivno „leži“. U dogovoru s trenerom prebacio sam se iz škole u Splitu u Opću gimnaziju u Kaštelima što mi je dosta pomoglo u daljnjem sportskom razvoju. Uz svakodnevne treninge bio sam vrlo dobar i odličan učenik. Prvi ozbiljan rezultat ostvario sam 2006. godine kad sam kao mlađi junior bio prvak Države u skifu, a onda sam 2008. godine kao junior bio prvak i u skifu i u četvercu-scull. Kroz juniorski uzrast veslao sam samo scull discipline, nikad nisam u trci  sjeo za rimen veslo.

Na Bledu sam kao junior bio prvi u skifu i dublu, a moj najbolji juniorski rezultat je šesto mjesto u dublu na SPJ održanom u Linzu (Ottensheim) 2008. godine. Tada sam veslao s Marinom Dragičevićem. Po onom što smo tada pokazivali u trkama do finala mislim da smo mogli ostvariti i bolji plasman jer smo u svim tim trkama imali vremena među prve tri posade. Trema, uzbuđenje prije trke, jednom riječju neiskustvo, koštalo nas je boljeg plasmana. Znate kako je to, prvo svjetsko i odmah si u finalu i svi ti već nabacuju medalju na vrat. Trka nam iz početka nije sjela kako treba i još dan danas žalim za tim kiksom. Zapravo najlošiju trku smo odveslali baš u finalu.“

Senior:

„Lani sam ušao u kategoriju B-seniora koja je puno zahtjevnija od one juniorske. Tu sezonu sam na regatama stalno veslao skif. Na Bledu sam bio 4. u finalu skifa i prvi u dublu s Bujasom. Onda sam nastupio u skifu i u Racicama na U23. Osnovni dojam s tog SP-a mi je bilo iskustvo onih s kojima sam se utrkivao. S njima sam se uspijevao držati 1000 metara, veslao sam glavom bez obzira, a onda bi mi se počele „gasiti baterije“. Oni koji su me pobijedili redom su bili iskusniji i jači od mene. Tu sam izvukao neke zaključke oko tempiranje trke, kako se treba ponašati u svakoj četvrtini utrke i tako. Praktično sam učio na svojim greškama. Kod juniora bilo je dovoljno biti jak i znaš da će to ići, a kod seniora snaga nije dovoljna. Mislim da sam i tu mogao bolje proći jer sam u polufinalu do tisuću metara bio u poziciji za A finale, ali sam se u tome dosta iscrpio. U polufinalu sam bio četvrti i tu mi je bio malo pao moral, a bio sam i umoran. Možda sam mogao biti i za jedno-dva mjesta bolje plasiran.“

Amerika, tako blizu i tako daleko:

„Do odlaska u SAD došlo je uz pomoć vlasnika mog matičnog Kluba gosp. Joška Berketa i njegova sina koji je tamo studirao. Oni su mi pribavili potrebne informacije o nekoliko zanimljivih fakulteta kojima sam poslao mailove. Moram reći da sam se kao i većina srednjoškolaca u Hrvatskoj pri kraju srednje škole pripremao za odlazak na neki od naših fakulteta, nisam imao pojma o Americi i da oni tamo imaju veslanje i fakultet povezane. Prvi kontakt sam imao s sveučilištem Brown sa Rhode Islanda na istočnoj obali. Oni su se nešto nećkali da li će mi dati punu stipendiju, ili 80% stipendije. Onda je freshmanski trener iz University of Washington, koji ima neke kontakte s ljudima s Browna, čuo za mene, da se zanimam za dolazak u Ameriku. Poslao mi je mail i zamolio me da se čujemo telefonom kad budem slobodan. Jednu večer sam poslije treninga došao doma i on me nazvao. Nakon par uobičajenih pitanja najvažnije pitanje mu je bilo o mom rezultatu na ergometru na 2 kilometra. Rekao sam mu da sam te godine išao 6,04. Time je bio dosta iznenađen. Rekao je da je to dosta dobar rezultat za moj uzrast. Nabrojio sam mu sve svoje rezultate i onda mi je on poslao osnovni TOEFL test da ga ispunim što sam i učinio. To je test za strane studente, samo poznavanje engleskog jezika. S time nisam imao problema jer me je moj pokojni otac još kao dijete predškolskog uzrasta animirao da učim engleski i pričao samnom. Onda sam pisao još jedan SAT test koji je bio malo teži. Pišu ga svi koji žele na fakultet bez obzira odakle su. Sastojao se od poznavanja engleskog jezika i matematike. Taj test je posebno zahtjevan zbog engleskog jer traži poznavanje mnogih termina koje često ne znaju niti oni kojima je to materinji jezik. Matematika mi nije bila tako teška jer je njihova matematika u srednjoj školi na dosta nižem levelu (nižoj razini op. Aspiriniks) nego kod nas. Sve sam uspješno riješio, poslao sam treneru rezultate, a on je meni poslao stipendijski ugovor koji sam samo trebao potpisati čime mi je školarina bila  100% plaćena.“

Na tlu (i vodi) Amerike:

„Uslijedio je dolazak u Seattle, grad na sjeverozapadu savezne države Washington u kojem se nalazi University of Washington. Prva impresija mi je bila da je sve ogromno - gradovi, zgrade, ceste i aute, sve XXXL. Druga impresija su mi bili ljudi. Znali su da dolazi stranac iz Hrvatske, a o Hrvatskoj pojma nemaju. Svi su me pitali gdje je to, kojom abecedom pišemo, da li pišemo na ćirilici (svrstavaju nas s Rusima), ispitivali su me o našim običajima, vjeri. O Europi općenito nemaju pojma, nešto općenito znaju o Engleskoj, malo o Francuskoj i ništa drugo. Pokazivao sam na karti gdje smo i slike iz Hrvatske. Klima je oceanska, nije toliko hladno, više je kišovito. Sam campus na kojem je smješteno sveučilište veličine je oko pola Šibenika. Tu imamo baš sve: fakultete, smještaj, ishranu, knjižnice, sportske sadržaje – stadion za američki nogomet, baseball stadion, shell-house (hangar, op. Aspiriniks) za veslanje itd. Kako je jak medicinski fakultet tu je i veliki medicinski istraživački centar koji služi ne samo za studente. Sve je to na jednom mjestu, nije kao u Splitu da ti je faks na jednoj strani grada, a dom i menza na drugoj. Sveučilište ima i vlastitu policiju, tu je oko 50 tisuća studenata, sve je to kao jedan mali grad.

U prvoj godini studija svi smo obvezni boraviti u domu, a na idućim godinama imamo pravo zatražiti, pogotovo ako si sportaš kojem smeta buka, gužva i sl., odvojen smještaj u iznajmljenoj kući. Onda nam se novci od stipendije, koji se inače troše za smještaj u domu, uplaćuju na bankovni račun. Dogovori se 5-6 osoba iz istog teama da zajednički financiraju najam neke kuće u blizini campus-a koji obično košta oko 2 500 $ mjesečno i to svi rade, pogotovo sportaši. To ću i ja napraviti jer nam se za dom plaća 750 $ mjesečno i onda mi od toga još ostaje 250 $ za ostale potrebe. Inače stipendija mi pokriva godišnje troškove faksa u visini od 35 000 $, a za hranu preko kartice dobivamo još oko 150 $ tjedno (kao naše iksice) + onih 750 $ koje sam već spomenuo. Inače, stipendira me sportski odjel fakulteta, a na naše uvjete nemoguće je studirati bez stipendije.“

Gurmani nemaju što tražiti u SAD!

„Hrana je kao europska, jedu sve kao i mi u Europi, čak hrana i izgleda kao europska, ali nema tu nekog ni okusa ni mirisa. Služi samo da se nahraniš, nema uživanja u nekakvim okusima, delicijama kao kod nas, ali ajde svi jedu, mora se jesti, to jedu i Amerikanci, pa što ćeš...“

University of Washington – dobar ili manje dobar faks?

„U zadnjih  5 godina moje sveučilište je rangirano među 10 najboljih u SAD što je dosta dobro. Naše sveučilište dolazi odmah nakon onih baš prvorazrednih 8 koji se zajednički nazivaju The Ivy League (Harvard, Yale. Princeton, Brown, Columbia, Cornell, Pennsylvania, Dartmouth, op. Aspiriniks). Deveto sveučilište po vrijednosti je Berkeley iz Kalifornije, pa onda mi. To je veliki uspjeh u tom akademskom okruženju.“

Sustav studija:

„Školujem se, inače, na fakultetu informatike i računarstva. Studij je četverogodišnji, ali studirati se može i 10 godina. Bitno je sakupiti 180, kako ih oni zovu, kredita. Svaki položeni kurs (ispit) nosi određen broj kredita. Kad se sakupi svih 180 kredita onda si diplomirao uz završni esej. Nama stipendija traje četiri i pol godine i za to vrijeme moramo skupiti tih 180 bodova. Prekoračenjem roka moramo sami plaćati daljnji studij.

Uvjeti studiranja su puno bolji nego ovdje u Hrvatskoj. Sve je kompjutorizirano, nema indeksa, sve se radi on-line, imaš svoj profil s lozinkom. Tu imaš pristup svojim ocjenama, mail-u, kontakti s profesorima, raspored sati, sve moguće potrebne informacije i preko tog profila radiš. Nema nikakvih papira. Tri puta tjedno imamo predavanja, dva puta su vježbe. Na vježbama su manje učionice i manje ljudi. Tu je najvažnija interakcija profesor – student. Praksu provode TA (teacher assistant). Imamo i akademske savjetnike koji nam kažu koje satove birati i kako je najbolje uskladiti program.

Komunikacija s profesorima je odlična, a pogotovo ako si sportaš. Čim spomenem veslanje oni već znaju sve rezultate, čestitaju, poslije svake regate izdvoje te na satu i javno pohvale. Čujem da ovdje u Hrvatskoj nije tako. Čujem da se studentu-sportašu ovdje govori – ili studiraj, ili se bavi sportom. U Americi mi koji smo na stipendiji imamo pravo još i na besplatne mentore. To znači ako imaš poteškoće s nekim predmetom, potražiš mentora s kojim se nađeš tri puta tjedno i on ti sve objasni, pomaže oko domaćeg rada i tako da moraš biti lud da bi tamo propao.

Razlika od nas je još i u tome što kod njih nema usmenih ispita. Jako paze da sve bude objektivno, da svima bude isto. Na pismenom imaš sve dokumentirano, koliko si znao, a koliko nisi. Ne može se desiti kao što čujem da kod nas ima da netko ima ova, a netko ona pitanja. Svima je jednako. U tim uvjetima ako nisi položio možeš se žaliti kome god hoćeš, ali ništa od toga. Strašno su oštri po pitanju prepisivanja, plagijata. Kad napraviš neki esej moraš uz to napraviti i popis tuđih radova kojima si se služio, sve reference. Ukoliko samo posumnjaju na plagijat odmah te mogu izbaciti s fakulteta. Tu nema žalbe. Na ispitu studenti gledaju svoj papir i nitko ne mrda glavom lijevo, ili desno. U učionicama se ometa signal mobitela.

Godina je podijeljena u četvrtine, svaka četvrtina ima otprilike 10 tjedana. U svakoj četvrtini obično uzimaš 3 coursea (predmeta, op. Aspiriniks) i svake četvrtine ih se mijenja. Svako zanimanje ima svoj program i ako hoćeš diplomirati moraš imati određen broj predmeta iz tog programa koje moraš pratiti. Gradivo je sadržajno, u 10 tjedana se npr. prođe 200 strana iz matematike. Uči se samo ono što baš u tom zanimanju trebaš znati, ništa više. Npr. matematika se ne rješava na principu zadatak s brojkama – rješenje, već se sva pitanja odnose na praktičnu primjenu matematike. Matematike su različite, prilagođene raznim zanimanjima pa tako mi imamo različitu matematiku od npr. onih koji studiraju bussines.

Ako koga zanima: da bih sve stigao na faksu svako jutro ustajem do 6 sati, a na spavanje odlazim oko 21,30 – 22 sata.“

Amerikanci (valjda i Amerikanke):

„Na ljude se prilagoditi nije baš teško. Dosta su druželjubivi. Bio sam u Engleskoj gdje su ljudi dosta hladniji, Amerikanci su u odnosu na njih više opušteni, zabavniji su i dosta brzo te prihvate. U Americi je društvo rasno različito, ima puno crne rase, azijata, društvo je u tom smislu dosta heterogeno i lakše prihvate različitost.

Tamo već tri mjeseca imam djevojku koja je rođena u Americi. Ime joj je Lara (prezime poznato redakciji :-)). Otac joj je Rus, a majka iz Njemačke. Znala je od prije za Hrvatsku jer ljeti ide u Njemačku kod bake i djeda, bila je par puta i kod nas na moru. Ona je isto veslačica. Tamo svi veslaju samo osmerac, pa tako i ona, ali nikad prije dolaska na fakultet nije veslala.“

Treninzi:

„Ja sam protekle godine bio u freshmanskom osmercu. To je zatvoren uzrast, ja ne mogu veslati za starije, niti stariji za nas. Selekcija se isključivo vrši putem seat-race, nema dvojaca. Znači kombiniraju se sve moguće varijante posade osmerca, svatko vesla sa svakim i stalno se mjere brzine. Važan je rezultat na ergometru, pristup prema radu, jesi li uporan, kakva ti je narav. Ako nisi konzistentan izbacit će te iz čamca. Radnika koji je i malo slabiji veslač držat će u brodu, a onaj koji je jači, ali nije stalan, neće biti u posadi.

Preko jeseni i zime radi se ono baš krvoločno, nikoga se ne žali. U jesen i zimu treninzi su od 14,30 do 18,30. Najprije se ide na vodu, slože se 2-3 osmerca pa se utrkuju na 10 km sa 22 zaveslaja. Poslije vode ide se na ergometar na kojem svaki dan u tjednu ima svoj program npr. 3X20 minuta, 3X4km, 5X1500 metara, 52 minute u komadu (1 minuta na 32, pa 3 minute, 5, 7, 9, sve s manjim zaveslajem, pa se vraćamo parnim brojevima 8,6,4,2) i to sve na što je god moguće jačem provlaku. Ove godine sam sa svojih 97 kilograma na ergometru išao 5:57 na 2 tisuće i 19,05 na 6 tisuća (1.35:6). Na ergometar se spoji kompjutor i gleda se krivulja provlaka, graf sile. U proljeće se rade testovi i tako da se najsličniji grafovi stavljaju u čamac zajedno. U jesen i zimu se radi na „običnom“ ergometru, a u proljeće na rowperfectu.

Teretana se radi kružno i ne radi se na maksimalnim težinama, više se traži repetitivna snaga. Znači oko 60% od svog maksimuma i svaka vježba se radi jednu minutu u kojoj treba izvesti što više ponavljanja. To je za freshmane.

Stariji team preko jeseni i zime radi kroz dvojce. Radi se selekcija tako da najbrži dvojci sastavljaju prvi osmerac, a ako baš ima neke potrebe onda se radi i seat-race.

Trener u sastavljanju posade zaista pokušava biti što objektivniji, radi se puno različitih testova, ali opet svugdje ima malo subjektivnosti pa tako moj trener voli da su mu u čamcu pozitivne osobe i oni koji imaju dobre ocjene i takve malo više forsira.“

Natjecanja:

„Na natjecanjima se ne vesla ništa osim osmeraca. Svaki faks ima 3 osmerca. Prvi i najbolji je varsity, drugi je tzv. JV (junior varsity), to je u biti druga varsity posada koja stalno ganja onu prvu, a treći je freshmanski čamac.

Sustav natjecanja je kroz duele. Npr. naš faks se u sva tri osmerca utrkuje protiv Kalifornije po principu 1:1. Ima nekoliko tih duela, svaki čamac nosi određen broj bodova slično kao kod nas u Kupu Dalmacije i onda se iz tog bodovanja vidi koji je uzrast nekog faksa, te koji faks općenito, najuspješniji u toj konferenciji. Npr. postoji tzv. zapadna konferencija koju čini 10 fakulteta koji su na zapadnoj obali. Najbolji faksevi se pozovu na njihov championship konferencije. Tu onda nema duela, trka se 6 čamaca u svakoj kategoriji. Prva 3 do 4 iz svake konferencije pozovu se na državno prvenstvo. To je tzv.  IRA regata koja se najčešće održava u New Jerseyu kod Princetona, tamo gdje je trening kamp reprezentacije. Moj fakultet je ove godine pobijedio u freshmanskom čamcu, najbrže smo išli 5:35. Naš varsity je na državnom išao 5:24 i bio drugi za 2 desetinke iza Berkeleya. To je bila trka jako zanimljiva za gledati jer su čitavo vrijeme bili zajedno. U tom čamcu su nam 4 reprezentativca Njemačke, 3 Kanade i jedan Amerikanac. U mom čamcu je štroker iz Vojvodine, ja i 6 Amerikanaca.“

Henley:

„Tu je dosta jaka konkurencija, ali je to sve više kao neki show. Veslaš a gledatelji su doslovno na metar do tebe i ima ih puno. Dojam je kao da veslate pred punim nogometnim stadionom. Velika je buka, vika i galama. Vesla se brod protiv broda i trke su dosta zahtjevne, vesla se na 2 120 metara, u kontra smjeru od toka rijeke. Najveći dojam sa Henley-a mi je to što su ljudi jako upućeni oko toga što se dešava, jaki je publicitet. Svi znaju tko je Steven Redgrave, Andrew Triggs-Hodge, Peter Reed... medijski je sve odlično popraćeno. Onaj tko je osvojio Henley ima poseban društveni status jer je tu veslanje više od sporta i ima značajan socijalni učinak. Na Henleyu smo ove godine pobijedili i osvojili Temple Challenge Cup. Inače, moj osmerac ove godine nije izgubio ni jednu trku.“

Povreda, dosada?

„Uz posadu je stalno fizioterapeut i medicinsko osoblje koji saniraju lakše povrede. Zdravstveno osiguranje je plaćeno od strane faksa. Ukoliko dođe do teže povrede zbog koje se više ne možeš baviti veslanjem, npr. problem s kralježnicom, ne ukida ti se stipendija i imaš pravo nastaviti školovanje kao da veslaš. Smatra se da se to desilo na fakultetu i da su i oni za to na neki način krivi.

Ako mi tijekom školovanja opadne volja za intenzivnim bavljenjem veslanjem, ako mi to više nije u nekakvom fokusu, imam pravo i dalje nastaviti s školovanjem. U ugovoru mi o tome ništa ne piše. Bitno je da ne napravim bilo kakve povrede zakona i pravilnika. Sve dok poštujem sve točke ugovora dotle imam pravo na stipendiju, makar smatram da ako mi netko već daje toliki novac da nije u redu odustati od veslanja.“

Oporavak poslije trke:

„Za brzi oporavak poslije izrazito teškog treninga, ili utrke, uđemo u neku kao bačvu koja ima vrata i koja je napunjena ledom. U taj prostor se do vrha bicepsa ulije hladna voda i tu treba ostati 5 minuta. To je šok za organizam, sjećam se kad sam prvi put ušao u to da nisam mogao disati, cijeli sam se ukočio i tresao. Izdrže svi, pa sam izdržao i ja, a znanstveno je dokazano da je to najbolji način za oporavak i izbacivanje laktatne kiseline.“

Odlazak (i ostanak) u SAD, da ili ne?

„Pa za primjer bih uzeo Antu Kušurina koji je studirao na istom faksu na kojem sam sad i ja. On je doslovno legenda fakulteta, svi znamo i svi tamo znaju za njegovu karijeru. Na faksu je 4 godine bio štroker i 4 godine državni prvak, veslajući za Oxford pobijedio je na Boat Race na Temzi i sad je u Londonu. Ja bih preporučio svakom tko zna engleski jezik da ode, da isproba. Tamo se veslanje, za razliku od Hrvatske, isplati jer te može pogurati da uspiješ u akademskoj sferi. Trenutno ne razmišljam o pitanju trajnog ostanka u SAD, kad dođe vrijeme o tome ću racionalno promisliti. Čini mi se da je ovdje u Hrvatskoj kvaliteta života puno bolja, tamo svi trče za novcem. Lijepo je i to što sad, pogotovo nakon što sam otišao vani, primjećujem da me ljudi po mom Kambelovcu prepoznaju, prilaze mi, zanimaju se, čestitaju, roditelji djecu dovode u Klub i kažu im „Ajde veslaj pa ćeš i ti biti kao i Mijo...“ i takve stvari.

Kad bi mi ponudili državljanstvo? Ne znam... kad bi ponuda bila nemoguća za odbiti... zapravo, ako me u Hrvatskoj ne žale, ako tu ne mogu proći npr. za Olimpijadu jer u čamac ubace nekog tko je manje kvalitetan od mene onda ne znam zašto bih se ustručavao prihvatiti drugu ponudu. Naravno, uvijek bi mi bilo draže veslati za svoju zemlju nego za neku drugu. Ipak se u takvim prilikama ne vesla samo za sebe nego za cijelu državu. Uvijek sam zamišljao da budem neki svjetski, ili olimpijski prvak, a da to budem za neku drugu zastavu...  ne znam, ne bi to bilo to.“

Uzori u veslanju:

„Od stranih veslača naravno peterostruki olimpijski pobjednik Steven Redgrave, ali ponajviše Olaf Tufte. Olaf nije nešto extra visok, tako otprilike kao i ja, ali ide bez kalkulacija u svakoj utrci pa što bude. Od veslača u Hrvatskoj momentalno jako cijenim Valenta Sinkovića.“

Sportski planovi i nade:

„Kratkoročno se nadam nastupu na Europskom prvenstvu ove godine u Portugalu, a dugoročno bih volio nastupiti na Olimpijadi.“

Par brzinskih:

U razgovoru koji se protegnuo u novi dan od Mije smo čuli još neke stvari kao što je to da mu je drago veslati s Nikom Bujasom jer je Niko veliki radnik i borac, da mu Krka liči na avion, da mu je najdraže jelo (koje mu priprema 92-godišnja baka koja živi u Daruvaru) purica s mlincima, da voli bajadere, da se prije trke obavezno prekriži, da nema neki poseban hobi, ali da ga zanimaju računala i sva visoka tehnologija.

I što nakon svega reći? Mijo hvala Ti na vremenu koje si odvojio za čitatelje www.vkkrka.hr i sretno Ti bilo - neka Ti se ostvare svi planovi i želje!

Aspiriniks

  Verzija za Ispis

Pretraživač   arhiva starih vijesti Upit:   u kategoriji   - sve kategorije - Novosti Kolumne Komentari natjecanja