U jeku Zimskih olimpijskih igara u ruskom Sočiju pogledali smo program i troškove tih Igara za Hrvatski olimpijski odbor i usporedili s ljetnim Olimpijskim igrama u Rio de Janeiru 2016. godine. I brojke su frapantne! Naime, u predolimpijskoj godini naši skijaši Dalibor Šamšal i Natko Zrnčić-Dim dobijaju svaki po 326.000 kuna, dok recimo Sandra Perković u 2015. godini, za sezonu prije odalska u Rio de Janeiro treba dobiti svega 166.400 kuna!

Nije ovo napad na sportaše/skijaše, niti njihove trenere. No nelogičnost u ovakvoj raspodjeli sredstava dosita je nevjerojatna, pa makar dolazila i iz HOO-a od kojeg smo navikli na sve i svašta. Dakle, zlatna olimpijka Sandra, svjetska i europska prvakinja, pobjednica Dijamantne lige, za HOO vrijedi manje nego Šamšal, skijaš bez ozbiljnih rezultata na velikoj sceni. Zrnčić-Dim ima broncu sa SP-a što je odličan rezultat, ali i to je miljama daleko od Sandrinih dosega.

Odakle onda takva razlika? Zar je Hrvatska odjednom postala skijaška velesila i zaboravila na sportove koji su tradicionalno tu godinama jaki? Uz ovakve brojke kao da idemo u tom smjeru.

‘Bijeli bogataši’

Nelogičnostima nema kraja. Od ‘zimskih kolega’ u kategoriji sa Sandrom je samo Ivica Kostelić, uz Sandru jednaki ‘ljetni status’ ima i naš strijelac Giovanni Cernogoraz. Dakle, govorimo o istoj kategoriji sportaša po HOO-u, no Ivica je za predolimpijsku godinu imao na raspolaganju 900.000 kuna, a Sandra i Cernogoraz, dakle, po 166.400!

– Jako je važno što tko dobiva. Ako su troškovi skijaša stvarno veći, onda je to nešto drugo. Meni je najvažnije da li sportaši osobno isto dobivaju. Ako imaju iste stipendije, nemam ništa protiv da sport koji je skuplji ima više, ali ako se novac utroši na ono za što je i dobiven. Janica i Ivica su nam sve vratili i prebacili. Oni su jednostavno svjetska sportska bajka. Predobra priča. Samo je bitno da sportaši istog nivoa imaju iste uvjete. Ako je Sandra imala maksimalni tretman uz manje novca, onda je to u redu – kazao nam je naš trofejni bivši košarkaš Željko Jerkov.

I u pravu je. Teško je zamjeriti HOO-u što ulaže u Kosteliće koji su napravili strašno puno za sebe, ali i za Hrvatsku. I skijanje se može doživjlavati kao skuplji sport. I u pravu je Jerkov, neka i lošiji skijaši imaju više, s obzirom na skupoću sporta, ako oni bolji od njih u ‘jeftinijim’ sportovima imaju dovoljno. Ali u nas to nije slučaj i to je problem. Dakle, zovemo Sandru Perković, ima li dovoljno? Je li joj sve kao našoj najboljoj sportašici pokriveno?

Sandra se ‘stiska’

– Halo, evo vam Edisa, on zna više o brojkama – rekla nam je Sadra i pružila telefon svoje treneru Elkaseviću.
– Kako bi bilo pokriveno kad se ja moram snalaziti po Hrvatskoj, moliti. Mogli smo ići na pripreme u bolje uvjete, u Južnoafričku republiku ili Portugal, ali onda bismo za dva mjeseca ostali bez kune! – kaže nam Elkasević.
Koliko je to novca?

– Sandra ima oko 60.000 kuna u planu za pripreme, iz toga treba platiti put sebi, meni i fizioterapeutu. Tri osobe i dvije sobe. Pa računaj koliko tu možeš spavat za 60.000 kuna! – ljut je Elaksević.
Je li opravdanje da je skijanje skup sport logično?

– I naše bi pripreme bile skupe da možemo ići gdje je najbolje. Kaže mi se imaš toliko love i snađi se. Rekli su da možemo ići do 10.000 kuna preko. Tako se odnose prema najboljoj hrvatskoj sportašici...!
To je Sandrina priča, to je ‘ona cura’ koja je nedodirljiva u bacanju diska. Dakle, ona nema ni izbliza što joj treba, ima upola manje od recimo Šamšala (ne mislimo ništa osobno kontra momka, samo ga uzimamo kao primjer) uz nemjerljivo bolje rezultate.

Manje od Šamšala ima i srebrna olimpijka Blanka Vlašić, za 2010. druga sportašica svijeta u izboru Laureusa. Ona bi za 2015. trebala za svoj program primiti 152.400 kuna. Još dalje od Šamšala je brončana s Olimpijskih igara u Londonu Lucija Zaninović, ona je na 135.400 kuna. Od nje više ima i Matej Vidović koji je na 150.000 predolimpijskih kuna. Tko je on? Da, dobro pitanje. Skijaš, mladi. Možda bude odličan, najbolji na svijetu, ali trenutno nije. Daleko od toga. No za HOO njegov program vrijedi otprilike jednako kao onaj Blanke Vlašić.
Idemo daje, zovemo. Dakle, po onom ‘načelu Željka Jerkova’, ako je ‘ljetnima’ dovoljno, nije sporno što skijaši imaju više. Zovemo jedriličare... Javlja nam se Tonči Antunović, trener svejtske prvakinje u klasi Laser Radial Tine Mihelić iz spltiskog Labuda.

– Tina lani nije dobila ni kune. Naravno da to nije normalno. Struka bi više trebala gledati pojedinačne programe sportaša, a ne tuć’ svima isto. I ako je netko 60. a netko peti, ne može iamti isto. Mi smo daleko od toga da imamo dovoljno. Tina je lani bila na SP-u u Kini prva, a nismo imali novca ostati još 15 dana na tamošnjoj regati Svjetskog kupa. Zbog toga smo recimo 25. na listi Svjetskog kupa. Propustili smo Kinu, Australiju i Miami jer nemamo novca, onda nema ni bodova – kaže nam Antunović.

I jedrenje je skupo, ali daleko od Zagreba

S novcem Edija Dadića, recimo, Tina bi imala puno veće izglede za još poneki odlazak na regatu. U usporedbi s eto jedrenjem ne stoji dogma o skupoći skijanja. Sad se pitate tko je Edi Dadić? Naš nordijac, skijaško trčanje. Opet, možda zablista u budućnosti, HOO-u već sada vrijedi više od svjetske prvakinje, Ediju u predolimpijskoj godini 150 tisućica, Tina bi trebala dobiti 90.400!

Naš sedmerostruki olimpijac, stolnotenisač Zoran Primorac kaže kako nacionalna strategija sporta mora odrediti treba li nam uopće skijanje. Ako treba, onda ga treba toliko plaćati, jer je skupo. Jest, skupo je. Ali ako nam je nacionalna strategija sporta takva da u prosječne skijaše ulažemo više nego u olimpijske pobjednike u atletici, srebrne veslače ili svjetske prvake u jedrenju, onda je ona jednostavno loša i sramotna.

pero smolčić